Alfe u Akciji Maslenica


Specijalna policija na Velebitu

U spomen Ivici Drmiću poginulom specijalcu 22.1.1993 godine u akciji Maslenica. Kako je počela akcija Maslenica za pripadnike Specijalne Jedinice Policije Alfa.

Okupljamo se 20. siječnja 1993. godine kod ulaza u kanjon Velika Paklenica, nešto prije mraka još za dana, naoružani do zuba te iskrcavamo svu opremu iz vozila jer vidimo da sa vozilima ne možemo dalje. Pojma nismo imali koji nam je cilj i gdje ćemo. Svi nestrpljivo gledamo u naše zapovjednike iščekujući zapovijed da se krene gdje god to bilo jer uvijek nam je najteže bilo iščekivanje. Računamo da ćemo u kanjonu prenoćiti te ranom zorom krenuti na neke položaje, tako da se neki od nas već polako spremaju namjestiti na Velebitski tvrdi kamen ne bi li ulovili malo sna .

Pripreme nam je poremetila zapovijed da se okupimo oko dozapovjednika, onako bez postrojavanja u malo veći krug. Dozapovjednik nam saopćava da ćemo krenuti za koji trenutak te se kretati tokom noći u najvećoj tišini i bez upotrebe noćnih svjetiljki prema neprijateljskim položajima. Kao što su uvijek prije svake akcije zapovjednici pitali, dali se netko osjeća nesposoban da neće moći izvršiti zadatak , dozapovjednik je to učinio i ovaj put. Ne sjećam se je li je tu mogućnost itko iskoristio osim što je ostalo nekoliko ljudi koji su bili zaduženi za naša vozila. Uzimamo opremu i polako formiramo kolonu za pokret i već se instiktivno svrstavamo svatko u svoj vod i opet u svoje odjeljenje. Još nismo ni krenuli već vidimo da nešto nije onako uobičajeno kako je bilo prilikom odlaska na prijašnje zadatke. Ovaj put nas oprema pritišće te nam noge polako klecaju dok stojimo na mjestu iščekujući pokret. Moram napomenuti da smo za ovu akciju svi zadužili po dva rezervna kompleta municije za osobno naoružanje, a neki su uzimali i po tri kompleta poučeni iskustvom iz prijašnjih terena kada municije nikada nije bilo dosta. Svatko je od nas imao po neki tromblon i pokoju zolju. Evo kako je izgledao moj borbeni komplet: Osam tromblona (četiri kumulativna i četiri trenutna), dvije zolje, četri ručne bombe, oko 450 metaka za moju omiljenu „srbijanku“ , pištolj Browing te rezervna municija za pištolj. U rancu na leđima je bila standardna JNA vreća za spavanje, šatorsko krilo, rezervna odjeća, zimska vjetrovka, nekoliko konzervi „ jednodnevni SDO“ i uvijek prisutna posuda za vodu. U borbenom rancu, kojega sam nosio na prsima, bila je municija i trombloni. Jesam li zaboravio spomenuti pancirne prsluke? Da, uz svu spomenutu opremu svaki specijalac na sebi je nosio i pancirni prsluk te kacigu od kelvara, a moram još napomenuti neizostavne policijske lisice. Kod prvih koraka i prvog uspona na Veliko Pakleničke stepenice koje se nalaze na početku kanjona glavom mi prostruji misao kako nas je dozapovjednik lijepo pitao je li se netko ne osjeća sposobnim za zadatak, a svi odgovori koje pokušavam naći u svojoj glavi glase: … ja sam taj… ja sam taj koji ovo neće moći izdržati. Pogledom tražim dozapovjednika ne bi li mu se prijavio da nakon prvih pet minuta uspona više ne mogu nositi sav taj teret ali on je krenuo prvi i već je malo poviše mene, dakle jedino što mi preostaje jest da ga stignem ne bi li me oslobodio zadatka. Gledam kolegu ispred sebe koji nosi dvije kutije municije za PKT kako se grbi i povija od tereta te se uspijeva spotaknuti o svaki kamen kod uspona. Ubrzo shvaćam da je njemu teško kao i meni te primjećujem kako nakon nekog trenutka spušta kutije na tlo, briše znoj sa čela i - pazite sad - on me moli da mu uzmem jednu kutiju kako bi malo odmorio bar jednu ruku koja mu je kako kaže već utrnula. Mislim si kako ne shvaća da sam ja gotovo pred kolapsom i samo trebam uloviti dozapovjednika da me pogleda i na temelju izgleda moje face čovjek će me vratiti nazad do vozila. Uzimam kutiju za PKT i krećem dalje po stepenicama misleći kako je naprosto nemoguće iznijeti sav taj teret po strmim stepenicama i serpetinama Pakleničkog kanjona kojemu se ne nazire kraj. Polako hodam te se pomalo odmaram, onako stojeći i kroz sad već mrkli mrak nazirem samo sive obrise visokih stijena koje nas okružuju. Sada počinjem shvaćati kolegu koji se žalio na trnce u rukama od proklete kutije za PKT pa ju premještam iz ruke u ruku, a pritom mi vražje zolje svaki puta skliznu niz rame. Koristim zadnje atome snage za svaku stepenicu po kojoj se penjem, a po glavi mi se počela motati pjesma od Olivera Dragojevića Skalinada i nikako da je izbacim iz misli jer glavna misao koju želim zadržati u glavi je uloviti dozapovjednika kako bi ga zamolio da me vrati jer se ja osjećam totalno nesposoban za zadatak koji nas očekuje. Dok se penjemo uz zadnje atome snage, uz nas u tišini prolaze specijalci iz Krapinsko Zagorske jedinice i u mrklom mraku nazirem da ti momci na leđima imaju samo mali borbeni ranac onako poluprazan bez pancirki i samo sa osobnim naoružanjem (puška, pištolj i mali poluprazan borbeni ranac). Odmah sam pomislio što nisam pristupio njihovoj jedinici, a ne Alfama koje su natovarili ko mazge sa svom mogućom i nemogućom opremom.
Momci iz Krapinsko Zagorske jedinice ubrzo su nestali ispred nas, a mi nastavljamo puževim korakom uspon kojem se nikako ne nazire kraj, a svako malo se čuje poneka psovka , udaranje opreme o kamen, nečiji pad te zvuk ponovnog uspravljanja na noge. Toliko o poštivanju zapovjedi totalne tišine. Uz sve muke uspona dolazim na nekakvu ravnu stazu i vraćam kolegi kutiju za PKT neka se snalazi kako zna i umije sa njom jer ja više ne mogu nositi niti sebe niti svoju opremu, a kako sam došao do nekog ravnog dijela pokušavam se probiti do početka kolone ne bi li uhvatio dozapovjednika. U odnosu na vražje stepenice ovaj dio je čak ugodan za kretanje pa čak i oprema nije toliko teška pogotovo jer sam se riješio proklete kutije za PKT. Odjednom nazirem pred sobom da naša kolona naglo skreće sa lijepe ravne staze u desno na nekakvu kozju stazu u nekakav gustiš, no dobro i to je bolje od onog prokletog uspona po strmim stepenicama i serpentinama.

Jurasova Glava

Kolona naglo zastaje jer smo izgubili stazu a mrakača je da se prst pred nosom ne vidi, netko je otišao naprijed da pronađe stazu, a mi koristimo zastoj za mali kratki odmor pa se čak i cigarete pale računajući da se u ovom gustišu ne može vidjeti odbljesak od cigarete . Gledam kolege oko sebe i na opće zaprepaštenje čujem da svi traže dozapovjednika, jedan kolega kaže kako će mu je..ti sve po spisku, drugi kaže da će ga natovariti sa svojim RPGom i raketama pa neka mu ih on nosi, treći mu planira uvaliti OSU i dva borbena kompleta municije pa neka ih on tegli po Velebitskom kamenjaru. Uglavnom svi imamo nešto važno priopćiti dozapovjedniku i svatko mu želi udijeliti ponešto od svoje opreme. Taman kad smo svi završili sa svojim željama za našeg dragog dozapovjednika eto i njega pred nama, a on onako mrtvo hladno kaže: „Momci znam da vam je teško i meni je ali moramo svladati još jedan mali uspon pa ćemo se malo odmoriti, vi ste specijalci i morate izdržati a sada krenimo.“ Svi se šutke dižemo i polako krećemo dalje. Mislim si u sebi pa kad me nije ubio ovaj uspon do sada ovaj manji ću nekako preživjeti, a onda ćemo odmarati, tako je zapovjednik rekao. Polako se krećemo kroz mrkli mrak po nekoj jedva vidljivoj stazi i vrlo lagano i jako teško svladavamo svaku serpentinu. Opet je počela agonija, noge drhte a znoj se cijedi sa naših uniformi ali krećemo se polako i sigurno jer je dozapovjednik rekao da je pred nama manji uspon. U tamnoj noći čuje se svako malo nečiji teški pad pa onda koja tiha psovka zatim zvuk teškog dizanja i ponovnog uspravljanja na noge. Razmišljam o vitezovima i njihovim teškim oklopima i pitam se kako su oni ratovali u tim oklopima ili su možda oklope nosili samo na turnirima. Taman kad mi pancirka i dva ranca na prsima postaju nepodnošljivi teret i kad počinjem razmišljati o tome kako bi se mogao u ovom mrklom mraku osloboditi dijela tereta koji me počinje ubijati, tko bi primijetio da ostavim koji tromblon ili jednu zolju, kolega ispred mene mi uvali svoju prokletu kutiju od PKTa koju više ne mogu smisliti a kamoli je nositi.

Jurline

Ne znam kako ali uspjeli smo ispenjati uspon ispod Jurasove Glave i put do Jurlina je bio relativno lagan u odnosu na predhodne uspone. Više nisam razmišljao o dozapovjedniku i oslobađanju od dužnosti, zapravo više nisam mogao niti sam imao snage o bilo čemu razmišljati, hodao sam po bespućima Velebita poput robota a osjećaj u tijelu je takav da me od silne boli i napora više ništa ne boli. Kako sam došao u Jurline uopće se ne sjećam. Tu smo oko jedan do dva sata odmarali u nekakvoj poluotvorenoj nastambi a moje sjećanje ponovno započinje sa pokretom prije svitanja prema Maloj Paklenici . Kako je put preko Male Paklenice prema Malom i Velikom Libinju relativno bez velikih uspona hodnja do Libinja je bila nešto lakša, a tijelo i mozak su toliko otupjeli da više nisam osjećao bol niti sam mogao o bilo čemu razmišljati. Znam da smo skoro cijeli dan polako hodali bez dužih odmora i stanki i da smo nekako došli do Libinja. Kako mi je mozak bio u čudnoj fazi od silnog napora uopće se ne sjećam gdje smo i kako narednu noć prenoćili na Libinju ili Dušicama ili možda nismo uopće spavali već smo samo uz kratkotrajne odmore hodali.

Veliko Libinje

Znam da smo na Libinju svi skinuli proklete pancirke te smo ih tamo ostavili. A našim brzim kolegama iz Krapinsko Zagorske smo dali dio našeg borbenog kompleta. Ja sam se riješio jedne zolje i dva tromblona te dvije bombe i par kutija metaka. Bili smo jako ljuti na njih jer su oni do Libinja došli bez tereta ali unatoč nepravdi rado smo im prepustili dio opreme mada su ko divokoze samo preletili kraj nas dok smo mi svi stenjali pod opremom. Veći napor nas je još dočekao na Debelom Brdu ali bez pancirki i dijela opreme njega smo relativno lako savladali.

Dušice Sveti Rok

Sljedeće jutro krenuli smo iz pravca Dušica prema Svetom Roku . Moram napomenuti kako nitko od nas osim našeg dozapovjednika nije znao cilj i plan naše operacije, a velika većina nas se prvi puta susrela sa Velebitom i njegovim prokletim ljepotama. Među nama su kružile razna nagađanja o cilju naše hodnje po Velebitu tako da je jedna verzija bila da ćemo zauzeti neke vrhove i tu držati položaje, druga verzija je bila kako će iz Gospića krenuti HV te ćemo se mi sa njima spojiti negdje kod Svetog Roka. Cijelo vrijeme nismo ni imali predodžbu gdje se točno nalazimo tako da je na nama bilo samo hodanje i ničim dodatno opterećivati mozak. Silazak sa Dušica prema Svetom Roku bio je relativno lagan ali svejedno naporan što zbog nespavanja što zbog prethodnog uspona do Dušica.
Prilikom dolaska na prvi makadam ispod Dušica naišli smo na jednu praznu drvenu baraku. Tu je dogovoreno i raspoređeno koje će grupe zauzeti koje kote. Kako smo se zajedno spustili sa Specijalcima iz Krapinsko Zagorske Županije, a kako su se oni na Velebit popeli samo sa lakšim naoružanjem nekoliko ljudi iz Alfi sa mnom koji smo dužili OSE, RPGe i zolje dodijeljeni smo Zagorcima radi eventualne protuoklopne podrške. Ostatak tj. većina Alfi zauzela je pozicije na lijevom boku poviše ceste koja ide za Mali Alan, a Zagorci sa Alfama su držali pozicije desnog boka s time da smo mi sa Zagorcima izbili na samu cestu za Mali Alan.
Po izbijanju na cestu za Mali Alan prije same ceste oko 50 metara od ceste prostirala se mala livada a popodnevno sunce tako je lijepo ugrijalo da smo se svi onako umorni izvalili na livadici i svi utonuli u misli o tome kako je konačno našim mukama došao kraj. Bilo je razgovora među nama kako ćemo se tu lijepo ukampirati misleći kako nam je zadatak čuvati cestu i dočekati HV iz Gospića. Uopće nismo bili svjesni da se iza prvog zavoja na cesti za Mali Alan nalaze prve kuće, a 500 m dalje Umproforov punkt. Mi smo se sunčali na livadici iznad ceste i uopće se nismo za ništa brinuli tim više jer su Alfe na lijevom boku malo iznad ceste i ako nešto dođe iz pravca Svetog Roka Alfe će prve obavijestiti o bilo kakvoj kretnji.
Ja se stvarno nisam imao razloga ni za šta brinuti jer onako umoran ležeći gledam svog dozapovjednika kako kraj mene bezbrižno sjedi i proučava kartu i sa nekim povremeno razgovara preko motorole.
Super, mislim si, sve je u najboljem redu još samo da dođe HV iz Gospića i onda tim putem naša vozila sa kojima ćemo lijepo natrag do Zagreba, bar se nećemo morati ponovo pentrati preko Velebita. Taman u najljepšim mislima o putu za Zagreb neko poviknu idu neki kamioni ovom cestom, pomislih evo HVa, to je to. Nisam još ni digao glavu da pozdravim pogledom naše kad netko od Zagoraca poviknu: četnici! nakon čega se začuje rafal pa drugi pa sva silina rafala sa svih strana, vidim kako rafali iznad moje glave otkidaju grane sa drveća iznad. Pogledam dozapovjednika kraj sebe koji više ne sjedi nego leži pogleda on mene kao da će me upitati: šta je to? U djeliću sekunde postalo mi je sve jasno kao dan da neće ništa biti od prijašnjih snova o odlasku u Zagreb kako sam pomislio trenutak prije prvog rafala.
Prebacujem se bliže cesti ostavljajući svog dozapovjednika iza sebe pokušavajući naći kakav bolji zaklon. Meci mi i dalje fijuču iznad glave no još uvijek ne vidim cestu, ne vidim ni nikakve kamione vidim sa svoje desne strane kako dvojica kolega nekoga izvlače iz grmlja odmah iznad ceste. Odmah nakon toga čuju se dvije detonacije možda čak i tri, ne mogu sa sigurnošću tvrditi. Još se sporadično puca puno slabije nego na početku i onda naglo tišina. Koliko je trajala intenzivna razmjena vatre, da li samo pet minuta ili pola sata, to u glavi nikako ne mogu odrediti, a i kasnije pitajući kolege koliko je dugo trajala razmjena vatre nitko ne može sa sigurnošću reći. Moram priznati četnicima hrabrost jer su pružali otpor do posljednjeg živog četnika i sama je sreća što sa naše strane nije bilo više od jednog poginulog, a to moramo zahvaliti konfiguraciji terena i našoj povišenoj poziciji sa kojih su naši kolege imali bolji pregled i bolje prirodne zaklone. Blizina između naših najisturenijih kolega i četnika bila je oko 20 do 50 metara. Polako puzim do ceste, vidim vrhove kamiona, pucnjava se stišava, gledam kolegu kraj svoje desne strane koji se polako diže, dižem se i ja s puškom spremnom i podešenom na rafalno opaljenje i polako silazimo prema prvom kamionu. Silaze i drugi kolege i onako kako smo učili na obuci pregledavamo prostor oko kamiona i ispod kamiona i na kamionu uvijek po dvojica štiteći jedan drugog. Tijela poginulih četnika nalazimo na kamionu ispod kamiona i pokraj kamiona. Prizor je stravičan na svim tijelima se vide višestruke i velike prostrIjelne rane raznesene glave što od detonacije što od prostrijelne rane. Jedan kolega koji je pucao objašnjava ovaj ti je pogođen od Falofke a ovaj sa Srbijankom objašnjavajući kako falofka radi veće rupe. To do tada nisam znao. Jedan kolega skuplja dokumente od poginulih četnika te nešto zapisuje u svoj blokić, pitam ga šta radiš a on onako mrtav hladan pa identificiram poginule i zapisujem kako bi to mogao predati ekipi za uviđaj kada dođu iza HVa kojeg on još uvijek očekuje.
Fakat nismo bili svjesni gdje se nalazimo i u tom trenutku dolazim do spoznaje da jedini koji će nam doći su četnici, a iza njih četnička ekipa za uviđaj nad nama.
Saznajemo da nam je pogođeni kolega preminuo odmah nakon izvlačenja i gledam kako ga umataju u šatorska krila i spremaju ga transportirati natrag prema Velebitu naravno pješice noseći tijelo na rukama. Više ne vidim našeg dozapovjednika ali tu je zapovjednik od zagoraca koji sa svojima skida iz kamiona četničke minobacače i granate za njih te ih postavlja na jednu čistinu spremne za pucanje. Sa lijevog boka Alfe nam javljaju da se malo niže formira neka kolona sa dva bijela vozila i tenkom. Nitko ne zna šta da se radi ne znamo dali to Umprofor nešto organizira ili se četnici konsolidiraju. Naši na lijevom boku drže ih na nišanu kao na dlanu ali nema nikakve zapovjedi o postupanju. Zbunjuju nas bijeli kamioni koji predvode četnike. Kako kasnije saznajem vatra nije otvorena samo zato jer se mislilo da je Umprofor na ćelu kolone a sa njima nikako nismo smjeli započeti bilo kakav sukob. Nakon kratkog vremena čujemo plotun iz tenka iz te iste kolone u smjeru Velebita na lijevi bok prema Alfama na lijevom boku a alfe još uvijek ne uzvraćaju vatru misleći da je u koloni Umprofor. Zagorci onako napamet ispaljuju nekoliko granata iz četničkih minobacača. Odjednom na privremeno improviziranim položajima ne vidim nikoga samo par Alfi i nekoliko Zagoraca koji ispaljuju zadnje granate. Vidim svi zagorci se povlače sa položaja tek ovi zadnji mi vele da su dobili zapovijed o povlačenju pogledamo se međusobno i bez komentara krenemo za zagorcima. Već na samom početku užurbanog povlačenja pri samoj pomisli o putu koji nas iznova čeka počinjem zaostajati za kolonom i ne znam da bih mogao pratiti kolege da mi dva zagorca nisu pomogli nositi moja dva ranca.
Tokom cijelog povlačenja četnici su nas prali sa jednim tenkom koji je točno tukao po stazama kuda smo se kretali, samo je srećom stalno tukao stazu ispred tj. iznad nas. Iza jednog brda gdje nismo bili na nišanu tenka tu smo pričekali dok se svi ne sakupimo zatim smo tu istovarili svu nepotrebnu opremu i municiju i puno lakši i puno brži krenuli smo pravcem prema Dušicama naravno uz stalnu pratnju tenkovskih salvi. Spustila se noć i već kasno u noć dolazimo na Dušice gdje smo bili zaklonjeni izvan dometa četničke artiljerije. Tu se ponovno malo odmaramo iscrpljeni i neispavani krećemo pred jutro za Libinje gdje nas zapovjednik postrojava i priopćava da smo mi akciju uspješno obavili i postigli cilj presijecanja komunikacije prema Malom Alanu. Tada prvi puta saznajem cilj naše akcije, a nakon toga nam priopćavaju da je za nas akcija uspješno odrađena te da je tim trenutkom završena i da odlazimo na nekoliko dana odmora u Zagreb.

Autor: Branko Maretić-Dečina

Branitelji


OBAVIJEST ČITATELJIMA BRANITELJSKOG PORTALA

Offline - Braniteljski portal

Poštovani posjetitelji i prijatelji Braniteljskog portala, Molimo Vas da uvažite našu ispriku jer Vam Braniteljski portal zbog tehničke nadogradnje tijekom sutrašnjeg dana neće biti dostupan.

Društvo


OBAVIJEST ČITATELJIMA BRANITELJSKOG PORTALA

Offline - Braniteljski portal

Poštovani posjetitelji i prijatelji Braniteljskog portala, Molimo Vas da uvažite našu ispriku jer Vam Braniteljski portal zbog tehničke nadogradnje tijekom sutrašnjeg dana neće biti dostupan.

Tehnologija


Srpski hakeri Tesla Team napali stranice hrvatskih pravaških stranaka

Hacked by teslateam

Sa pravom se moze reci da je rodonacelnik ustastva, kakvog ga mi danas poznajemo, hrvatski "otac domovine" Ante Starcevic. Taj licki polu-Srbin rodjen u Zitniku kod Gospica vec kao student teologije i filozofije artikulise svoje politicke stavove koji ce biti nesto novo na tadasnjoj politickoj sceni Hrvatske, početak je poruke koju su hakeri ostavili pravašima.

Ratni zločini


Umro okrivljenik za ratni zločin Rajko Milošević

KBC Osijek

OSIJEK, 2. travnja 2013. - U Kliničkom bolničkom centru (KBC) Osijek umro je Rajko Milošević (54), okrivljenik za ratni zločin protiv hrvatskih civila u Bapskoj od 1992. do 1995. godine, koji je čekao početak ponovljenog suđenja za to kazneno djelo, izvijestio je Županijski sud u Osijeku, dodajući kako je Milošević zbog karcinoma od kojeg je bolovao bio pod stalnim liječničkim nadzorom.

Sport

Kultura