Gdje je ta sloboda i neovisnost?


Hrvatska i Branitelji (Ilustracija)

U stvaranju i obrani samostalne Republike Hrvatske sudjelovali su brojni dragovoljci. Izlagali su svoje živote opasnosti kako bi danas hrvatsko društvo bilo pravedno i pravično, a Hrvatska slobodna zemlja blagostanja. Posebne teškoće prošli su vukovarski branitelji, a o tome što ih je vodilo u »smrt« te kako ih se danas doživljava svjedoče branitelji: Boško Vukušić, Hrvoje Mađarević i Mladen Milošević.

Boško Vukušić, vukovarski branitelj koji je sudjelovao na mnogim ratištima diljem Hrvatske, našao se danas u sportu, sudjelovao je u snimanju filma o Vukovaru. »Rođen sam 14. rujna 1966. u Vukovaru, oženjen suprugom Sanjom, otac sam troje djece: sinovi Tin i Jan te kći Ivana«, svjedoči Vukušić. »Osnovnu i srednju školu završio u Vukovaru, a poslije završenog školovanja, kao i velika većina Hrvata u Vukovaru, bio sam na zavodu za zapošljavanje. Domovinski rat zatekao me u Vukovaru na Trpinjskoj cesti gdje sam živio zajedno sa svojom obitelji, prijateljima, a kasnije i suborcima, te sam branio svoj grad. Tada, slabo naoružani, imali smo veliki moral i ponos i dugo smo odolijevali višestruko jačem i naoružanijem neprijatelju. Ranjen sam 17. rujna 1991. na Trpinjskoj cesti od minobacačke granate u desnu ruku. Poslije ranjavanja 1991. dolazim u Zagreb gdje sam i dočekao umirovljenje iz profesionalne 5. brigade 'Sokolovi'. Kao pripadnik 204. BVV sa svojom postrojbom 'Žuti mravi' dragovoljno nakon toga odlazim na bojište na Kupres. Ustrojem 5. gardijske brigade postao sam pripadnik te elitne postrojbe s kojom sam odlazio dva puta na bojište, 'Zadarsko zaleđe' i 'Južno bojište', gdje sam bio 16. rujna 1993. ranjen u desnu ruku i odlazim na duže liječenje.«

»Moramo tražiti oslonac u obitelji i vjeri«

»U počecima rata najvažnija i jedina misao bila je kako obraniti grad i preživjeti. Hrvatsku sam zamišljao kao zemlju u kojoj bi čovjek svojim poštenim radom mogao pristojno živjeti i svoju djecu lijepo odgajati. Današnja situacija je teška i nadam se da će Hrvatska što prije izići iz ove svjetske krize i da ćemo ponovno biti ujedinjeni i živjeti bolje. Filmova o Domovinskom ratu nema dovoljno, smatram da bi cijela domaća filmska industrija trebala više pozornosti posvetiti tematici Domovinskog rata. Ljude treba podsjećati da se nikad ne smije zaboraviti kako smo krvavo i teško stekli neovisnu i slobodnu državu. Žalosno je što naša djeca tek u 8. razredu osnovne škole uče o Domovinskom ratu, i to samo nekoliko školskih sati, vrlo sažeto.«

Branitelji ne žele medijsku cenzuru

Mladen Milošević, urednik braniteljskog portala, promiče istinu o braniteljima, o Domovinskom ratu. »Braniteljski portal je društveno vrijedan projekt koji je zasigurno dao i davat će i dalje velik doprinos promociji čuvanja istine o obrambenom Domovinskom ratu kao i očuvanju časti i djela svih hrvatskih branitelja i domoljuba«, navodi Milošević. »Na njemu su događaji o onima koji su dali svoj doprinos u ostvarenju sna o neovisnoj državi Hrvatskoj koja je danas naša država o kojoj se svi zajedno moramo skrbiti kao o mladom djetetu koje je još neiskusno za nove izazove. To nam vjerno pokazuju sva nemila zbivanja unatrag gledano koja nas šalju u ponovno nesigurnu budućnost.«

Branitelj Milošević ističe da su hrvatski branitelji neprocjenjiv biser države, ali ih se u javnosti nikako ne percipira na takav način već ih se prikazuje kao povlaštenu kastu koja to nikako nije, i to još uz primjese omalovažavanja. »Pojedini hrvatski mediji kao i političke i ine strukture uporno žele hrvatske branitelje koristiti na potpuno nepravilan način i na taj ih način javnosti prikazuju kao rasprodane duše koje su isključivo izmaterijalizirane. Malo tko hrvatskog branitelja prikazuje u stvarnom svjetlu, kao onoga tko je žrtvovao svoj život za samostalnu Hrvatsku, što je i uspio.

Zatim tu su branitelji kao gospodarstvenici koji i danas daju svoj doprinos državi koju su stvarali. Malo tko prikazuje branitelja kao vrhunskog stručnjaka koji je spreman na najveće izazove, kao čovjeka koji je nazočan u kulturi i u svim ostalim društveno korisnim radnjama. Sve se nabrojeno namjerno izbjegava tako da bi se stekla potpuno pogrešna slika o populaciji koja je iznjedrila slobodu hrvatskom narodu.«

Sa skupinom branitelja Milošević je pokrenuo 2008. portal www.braniteljski-portal.hr da bi javnosti pokazali hrvatskog branitelja u onom svjetlu kakvo zapravo i zaslužuje. »Status hrvatskog branitelja u našoj zemlji sveo se na omalovažavajući koji nikako ne pridonosi tom da se hrvatski branitelj pokaže i prikaže, tj. nametne u bilo kojem području od znanstvenog, gospodarskog pa sve do kulturnog. Na drugoj strani, svjedoci smo da hrvatski branitelj postoji u svim nabrojenim segmentima i mora i treba biti nezaobilazan dio modernog društva za koje se borio i zborio protiv srbočetničkog agresora koji je, iako nadmoćniji, podlegao pametnom i mudrom hrvatskom načinu ratovanja jer je hrvatski branitelj ne samo dobar i hrabar ratnik već i mudar i pametan, i kao takav zaslužuje da odlučuje o budućnosti domovine Hrvatske.«

O tome kako zaboraviti traume i razočarenja na koja branitelji nailaze, Vukušić svjedoči: »Nakon drugog ranjavanja i uspješne rehabilitacije, a kao mlad čovjek i sportaš, želio sam ostati u sportu i upisujem se na tečaj za nogometnog suca. Kao i svaki sudac početnik, prošao sam sve rangove natjecanja, a karijeru sam završio na 1. hrvatskoj nogometnoj ligi kao pomoćni sudac. Trenutno sam delegat na 3. HNL i obnašam nekoliko dužnosti u ZNS-u. Sport mi je dosta pomogao da ne razmišljam o ratnim danima, a samo okruženje mladih ljudi čovjeka ispunjava zadovoljstvom i čini ga sretnim. Stoga smatram da bi se branitelji prema svome afinitetu trebali okrenuti sportu i rekreaciji i tako se maknuti od ulice i lošeg načina života. Moramo tražiti oslonac u obitelji i vjeri jer su to istinske vrijednosti ljudskog života.«

»Ispovjedim se i stavljam krunicu oko vrata«

Vukovarski branitelj Hrvoje Mađarević rođen je u jeku Hrvatskog proljeća 14. V. 1971. u Vukovaru, od oca Stjepana, starosjedioca Vukovara, i majke Anke rođ. Ciprić iz Davora. Svoje najljepše dane djetinjstva proveo je u Vukovaru. »Srednju školu nastavio sam u MŠC-u u Osijeku i maturirao pred sam rat, 1990«, prisjeća se Mađarević. »Nakon završenog školovanja morao sam na odsluženje redovnoga vojnog roka u tadašnjoj Jugoslaviji. Tada počinje moj ovozemaljski križni put. Masakr hrvatskih redarstvenika 2. svibnja 1991. zatiče me u Sloveniji i nadređenim oficirima JNA postavljam konkretna pitanja što se događa u mom rodnom gradu. Ali ne dobivam konkretne odgovore. Predlažem im da dragovoljno dođem u Vukovar na crtu razgraničenja između sukobljenih strana, dok se ne postigne mirno rješenje. Međutim, ne dobivam nikakav odgovor. Tada mi je bilo jasno da će se JNA prikloniti na jednu stranu i izvršiti agresiju na moj grad i moju jedinu domovinu. Osjećao sam dužnost braniti svoj grad od takvih namjera. Vraćam se nakon osam mjeseci u Vukovar, odlazim na mjesto svog krštenja u crkvu sv. Filipa i Jakova i ispovjedim se. Stavio sam krunicu oko vrata te se pridružio Zboru narodne garde«, svjedoči Mađarević. »Otac je preuzeo brigu o djedu, koji je imao 84 godine i preživio je križni put 1945, te sestri Kristini, koja je imala 16 godina i izišla je iz grada. Majka je ostala sa mnom te preuzela brigu o starijim susjedama. Bila je teško ranjena, a u Zagreb je nakon sloma obrane Vukovara donesena na nosilima. Iako sam s Mitnice, bio sam poslan na položaje na Silosu. Tamo sam imao prvo vatreno krštenje kada nam je avion ubacio granatu kroz vrata. Sam Bog me je netom prije podigao i okrenuo glavu da vidim dolazak aviona pa sam imao vremena upozoriti ostale prijatelje neka se sklone. Bogu hvala, bila su samo tri lakše ranjena. Nakon toga bio sam prebačen s ostatkom ekipe na Trpinjsku cestu i tada sam upoznao čovjeka po imenu Blago Zadro. Tijekom najžešćih napada na Trpinjsku bolje sam ga upoznavao. Kakva mirnoća, kakva hrabrost, odlučnost u tom čovjeku, sâm ga je Bog poslao, mislio sam tada. I tada prvi put klonem jer sam bio ranjen, ali, hvala Bogu, lakše, pa sam mogao nastaviti dalje. Na Dušni dan neprijatelj je probio obrambenu liniju drugog dijela četvrti i idemo dečkima u ispomoć. I drugi put sam ranjen i odvezen u bolnicu.«

»Ne možeš, Hrvoje, ostaviti dečke!«

»Doktor Njavro me obrađuje, a doktorica Bosanac predlaže da ostanem nekoliko dana u bolnici. Krunica oko vrata sjeti me Isusova križnog puta: 'Ne možeš, Hrvoje', kažem sebi, 'ostaviti dečke!' S povezom oko glave vraćam se istu večer na položaj. Rana na glavi tek što je zacijelila, ranjen sam i treći put te nisam mogao hodati. Puzeći stigao sam do tvornice 'Borovo'. U krugu tvornice prilazi mi dugokosi čovjek noseći oružje proizvedeno u Srbiji, u maskirnoj odori, i prepoznah u njemu rezervista iz Vukovara. Drži automat, ja za pištolj koji mi je ostao. Kada je prišao na svega dva-tri metara, pusti on automat, a ja pištolj, stavi me na leđa i odnese u sklonište u obućari. Tko je taj čovjek? On je branitelj grada s položaja u Domu tehnike, preobukao se i pripremio za proboj: Mladen Novak zvan Mrakan, i doživljavam Božju providnost jer mogli smo se međusobno pobiti. Drugoga dana, 19. studenoga 1991, ruše se svi moji snovi o obrani grada i sa suzama u očima i na štakama, spuštene glave, napuštam voljeni grad i odlazim u nepoznato. Prebacili su me u logor Stajićevo i Srijemsku Mitrovicu gdje su mi uzeli krunicu koju sam imao oko vrata s izgovorom: Ovo ti nije pomogla i neće ti pomoći. Tamo sam svakodnevno maltretiran jer sam bio vojni dezerter i jer sam branio rodni Vukovar. Ali Bog me ni tada nije napustio! Bio sam zatočen u sobi s patrom Slavkom Antunovićem koji nam je održao prekrasnu duhovnu propovijed na sam Badnjak u ponoć, nakon koje smo se zajednički pomolili svi, nas više od 140 zatočenih. Svakodnevno sam na prste molio krunicu nekoliko puta dnevno. Vjerovao sam da će nas Bog izvući iz tih kazamata i spasiti tortura. I stvarno, 14. kolovoza 1992, uoči blagdana Velike Gospe, završava moj križni put započet u Vukovaru. Tada smo razmijenjeni u Nemetinu, prigradskom osječkom naselju: svi za sve.

Nakon dvadeset godina imam osjećaj da smo se nekako udaljili od Boga i vjere u odnosu na onu ratnu bliskost, okrećemo se nekim drugim materijalnim vrijednostima. Mi branitelji bismo trebali biti prvi koji govore o duhovnim vrednotama, a da su materijalne prolaznost u životu.«

U dostojanstvu radnika je poštivanje branitelja

»Tijekom opsade Vukovara bili smo svjedoci da materijalno nije vrijedilo ništa«, nastavlja Mađarević. »Nagrada za rušenje neprijateljskog aviona bila je šteka cigareta. Automobil danas imaš, sutra ga pogodi granata i nema ga. Za papir zvan novac nije nitko ni pitao. Kada si gladan, uđi u bilo koju kuću i domaćin s osmijehom na licu iznosi pred tebe sve što ima. Imamo slobodnu Hrvatsku, ali postajemo robovi materijalnoga. Puno puta se pitam: Hrvoje, za što si se ti borio? Samo da bi danas ti uživao u materijalnom dobru? Ne, nisam se ja za to borio, a moji prijatelji položili živote u obrani Vukovara, naše Hrvatske.

Za vrijeme rata upoznao sam i dva prijatelja koji su oslobađali vojarnu u Varaždinu, uzeli oružje, sjeli u novi auto i došli meni pomoći u Vukovar! Rodom su iz Varaždinskih Toplica. Mirko je radio u Austriji, uzeo godišnji, a Darko u građevinarstvu na Jadranu. Imali su poslove, automobile, kuće, imali su sve za čime pati današnji čovjek. Mirko je poginuo, a Darko zajedno sa mnom prošao torture logora. Gdje je bilo materijalno kod tih momaka?

Ruši se danas dostojanstvo branitelja. Oni agresori koji su prvi počeli u Borovu Selu presuđuju se na manje kazne od zakonski predviđenih za ta kaznena djela, a naši uzori generali trunu po zatvorima u domovini i svijetu. Gdje je ta sloboda i neovisnost pravosuđa? Na taj način gazi se po svetinjama za koje su mnogi položili živote, a mi dali zdravlje. Još veći je problem u tome što nam djeca nemaju posla, a i oni koji imaju pitanje je hoće li biti plaćeni. Kolike su radničke mirovine?

Tamo gdje smo mi stali braniti domovinu, ovdašnje strukture vlasti neka nastave, neka riješe nezaposlenost mladih, vrate dostojanstvo hrvatskom seljaku i radniku. Neka osiguraju radničke mirovine dostojne života, jedino se tako vraća dostojanstvo hrvatskog branitelja. Na svoja sam djela u ratu i danas ponosan. U puno situacija sam prepoznao Božje signale i uvjerio se da Bog postoji. Upoznao sam mnogo prijatelja kojima ovozemaljske materijalne stvari ne znače ništa. Moje su najveće bogatstvo i ti prijatelji: Blago, Mirko, Darko, Mladen i Siniša, Marko, i još puno njih koji su sa mnom branili vrijednosti života, grada i domovine ne vodeći računa o materijalnim stvarima. Sjetimo se Vukovara, logora i 1991. te ne gubimo vjeru i nadu u bolje dane naših potomaka. Radimo dobro, a Bog će poslati nagradu!«

Vlado Čutura
Glas Koncila 46 (2004) | 18.11.2012.

Branitelji


OBAVIJEST ČITATELJIMA BRANITELJSKOG PORTALA

Offline - Braniteljski portal

Poštovani posjetitelji i prijatelji Braniteljskog portala, Molimo Vas da uvažite našu ispriku jer Vam Braniteljski portal zbog tehničke nadogradnje tijekom sutrašnjeg dana neće biti dostupan.

Društvo


OBAVIJEST ČITATELJIMA BRANITELJSKOG PORTALA

Offline - Braniteljski portal

Poštovani posjetitelji i prijatelji Braniteljskog portala, Molimo Vas da uvažite našu ispriku jer Vam Braniteljski portal zbog tehničke nadogradnje tijekom sutrašnjeg dana neće biti dostupan.

Tehnologija


Srpski hakeri Tesla Team napali stranice hrvatskih pravaških stranaka

Hacked by teslateam

Sa pravom se moze reci da je rodonacelnik ustastva, kakvog ga mi danas poznajemo, hrvatski "otac domovine" Ante Starcevic. Taj licki polu-Srbin rodjen u Zitniku kod Gospica vec kao student teologije i filozofije artikulise svoje politicke stavove koji ce biti nesto novo na tadasnjoj politickoj sceni Hrvatske, početak je poruke koju su hakeri ostavili pravašima.

Ratni zločini


Umro okrivljenik za ratni zločin Rajko Milošević

KBC Osijek

OSIJEK, 2. travnja 2013. - U Kliničkom bolničkom centru (KBC) Osijek umro je Rajko Milošević (54), okrivljenik za ratni zločin protiv hrvatskih civila u Bapskoj od 1992. do 1995. godine, koji je čekao početak ponovljenog suđenja za to kazneno djelo, izvijestio je Županijski sud u Osijeku, dodajući kako je Milošević zbog karcinoma od kojeg je bolovao bio pod stalnim liječničkim nadzorom.

Sport

Kultura