Hrvatski komandosi koji su pali u zaborav: BOJNA FRANKOPAN


Hrvatski komandosi koji su pali u zaborav: BOJNA FRANKOPANHrvatski komandosi koji su pali u zaborav: BOJNA FRANKOPANPostrojba je na gotovo istovjetan način formirana kao i bojna Zrinski. Putovi im umnogome nalikuju, a na kraju su se fuzionirali u 1. Hrvatski gardijski zdrug
Nakon izbornih promjena 2000. godine, hrvatskoj javnosti počinju na drugačiji način predstavljane vrijednosti, značaj i rezultati Domovinskog rata. Spregom političkih elita i određenih medijskih moćnika, godinama smo bili svjedoci velikog informativnog presinga usmjerenog protiv branitelja. Možda i najegzaktniji uspjeh rada tog lobija postignut je u pogledu tretmana odbjeglog generala Ante Gotovine, kojega se predstavljalo kao izdajnika zbog kojega Hrvatska ne ulazi u Eropsku uniju. Danas, nakon otrežnjenja koja dolaze iz Haaškog suda, većina se ''propa­gandista'' povukla u zatišje ili pak imaju više problema s vlastitim grijesima, bilo pokradenim mili­junima ili rasprodanim državnim tajnama. Naravno, određeni mediji i kvazi novinari-humanisti još uvijek grčevito pokušavaju objasniti kako je mnogo toga u obrambenom ratu, za njih međusobnom obračunu, bilo prljavo i nedostojno s hrvatske strane. Takav pristup ne treba čuditi jer bi bilo kakav drugačiji stav srušio sve ono od čega se moglo itekako dobro i zaraditi, a što je započeto 2000. godine.

Djelovanje specijalnih postrojbi Hrvatske vojske (HV) pokazalo se kao atraktivna, a ujedno i najplodonosnija tema za pla­siranje teorija urote. Pripadnici specijalnih postrojbi izvrgnuti su masovnoj medijskoj histeriji us­poredivoj s pozivom na progone vještica. Antu Rosu, zapovjed­nika dviju najčešće napadanih postrojbi oformljenih na početku Domovinskog rata, Zrinskih i Frankopana, kasnije i načelnika Glavnog stožera HV-a, u novina­ma se etiketiralo kao ''vrhovnog capo-a'' zločinačke skupine, a obje su postrojbe raščlanjene kao legla ubojica, krijumčara oružja i droge, ratnih zločinaca i kamatara. Novinari, ponajprije Ivica Đikić, u natjecanju iznošenja nebrojenih konstrukcija bez i jed­nog dokaza, specijalne postrojbe jednostavno su nazivali kao ''sav taj ološ'', a u vojno-operativnom djelovanju kao ''paralel­nu vojsku''.

Medijski poziv na odstrel pripadnika specijalnih postrojbi završavao bi univerzal­nom formulom i proročanstvom: ''...kriminal je jedino što im preostaje, pa nema nikakve sumnje da će [...] se domaći zatvori napuniti generalima i pukovnicima što za život zarađuju krijumčarenjem droge i oružja''. Ista formula, kat­kad prepisivana, katkad proširena pokojim atributom i optužbom u domeni znanstvene fantas­tike (uvijek se spominju ''kontigenti heroina'', ''tone oružja'' ili pak ''kamioni krvavog novca''), primjenjivala se tijekom svih ovih godina. Štoviše, upravo se ti isti tekstovi promoviraju kao dokazni materijali na stranicama časopisa i portala u susjednim državama koje bi se rado odrekle uspom­ena na agresorsku prošlost.

U ci­jeloj se priči kao najunosniji pos­ao pokazala mogućnost tiskanja neistinitih knjiga; posljednja od njih na petparački način oblatila je generala Gotovinu. Izvor cijele harange inače je došao iz vojnih redova, od kolege prozvanih ''zločinaca'', Martina Špegelja. Njegove optužbe, sročene u me­moarskim zapisima, postale su sveto pismo, gotovo startni pu­canj za otvaranje medijske hajke na ''specijalce''. Tko su dakle, ti ''zločinci'', ''bagra'', o kojima se u Hrvatskoj pisalo jedino na ovakav način ili najčešće nikako, a koji su, što je zaprepašćujuće, sa više realnosti i poštovanja prikazivani u srpskom tisku za vrijeme Miloševićevog režima?!?

''Vojna povijest'' baviti će se sudbinama tih postrojbi iz jednostavnog razloga što su one u svom operativnom djelovanju odigrale vrlo značajne uloge u kritičnim trenucima Domovinskog rata, a demistificiranje njihovih ak­tivnosti vjerojatno će ukazati i na zlonamjernost laži krugova koji ih blate. Najbolji primjer rada takve postrojbe, s jedne strane potpuno zanemarene, a s druge korištene u kontekstu plasiranja mitova o ''zločinačkom ološu'' HV-a, de­finitivno je komando jedinica: bojna Frankopan. Pogledajmo povijest te postrojbe i razmis­limo koliko smo u stvari znali o Frankopanima i njima srodnim jedinicama, odnosno kolika je vrijednost takvih postrojbi u ratu bilo koje države.

U vrlo kratkom razdoblju prije započinjanja otvorenog rata država Hrvatska započela je st­varati konture buduće vojske, a također se pokušalo ustrojiti prijeko potrebne jedinice za posebne namjene. Prva baza takve jedinice bila je u Kumrovcu, u zgradi bivše ''partijske škole'', gdje su već tre­nirale i odlazile na teren posebne jedinice hrvatske policije. Nji­hovi pripadnici postali su nakon selekcije okosnicom prvoosnovane komando jedinice, bojne Zrinski, koja je u tom razdoblju, početkom lipnja, već počela s ak­tivnostima na vrućim terenima u Vukovaru i Borovom Selu.
Bojna Frankopan ustvari je na gotovo istovjetan način formirana kao i bojna Zrinski. Putovi tih dviju je­dinica umnogome nalikuju, a na koncu su se, na neki način, i fuzionirale u jedinstvenu postrojbu: 1. Hrvatski gardijski zdrug (1. HGZ). Frankopani su, dakle, nešto ''mlađi'', počeli popun­javati redove s prvih dvadesetak ljudi početkom kolovoza. Kičmu, zapovjedni kadar tih bojni činili su ljudi s velikim vojnim iskust­vom, ali ne časnici-prebjezi iz Jugoslavenske narodne armije (JNA) nego profesionalci koji su vojne karijere ostvarili u inozem­stvu, najčešće u Legiji stranaca.

Oni koji su zbog političkih ili avanturističkih pobuda napustili Jugoslaviju, počeli su se dragov­oljno vraćati kako bi pomogli u obrani od agresije zemlje koju ni jedan od njih nije volio. Bazu u Kumrovcu, odnosno Zrinske počeli su operativno ustrojavati Ante Roso i Milenko Filipović. Uskoro su im se u srpnju priključili Ilija Tot, Bruno Zorica-Zulu, Joža Kamenar, Aldo Lučev, Miljenko Šimičević-Slave i Stanko Krešo, koji su pobjegli iz Legije strana­ca unatoč važećim ugovorima i opasnosti od sankcija.

Također su od bivših vojnih profesion­alaca u Hrvatsku već pristigli ili pristizali i drugi ljudi s legionars­kim iskustvom koji su se uključili u ustrojavanje i terenski rad jedi­nica prijeko potrebnih za sukob koji je započinjao. Izbjegla petor­ka stigla je u Kumrovec gdje je novoustrojena bojna Frankopan zajedno s već prilično aktivnim Zrinskima (zapovjednik: Milenko Filipović) funkcionirala pod zapovjedništvom Ante Rose koji je pak bio odgovoran zapovjed­nom stožeru na Tuškancu, te izravno ministru obrane Gojku Šušku, inače zaduženom za kontakte s dijasporom.

Ilija Tot je s najvišim činom i 28 godina legionarskog staža imenovan zapovjednikom Frankopana, odnosno ravnateljem časničke škole u Kumrovcu koja je ust­vari zamišljena kao preteča Hrvatskom vojnom učilištu (HVU), ali jednostavno nikada nije zaživjela. Naime, od rujna je rat buknuo u cijeloj Hrvatskoj tako da eventualni polaznici, predavači ili instruktori nikako nisu mogli biti u mirnom Kum­rovcu, nego su se nalazili na te­renima s puškom u ruci. Bojna Frankopan u međuvremenu se sve više popunjavala. Dolazili su mladi ljudi iz policije, iz HOS- a, iz Slavonskog Broda, domaći Zagorci, a dolazili su i stranci.

Jedna od razlika između Zrinskih i Frankopana bila je upravo u sastavu postrojbe jer su Zrinski bili popunjeni uglavnom momcima iz Hercegovine, odnosno ekipom kojoj je kostur bio uhodan iz je­dinica specijalne policije kojoj su prije pripadali, a sastav Franko­pana bio je prilično raznovrstan. Naravno, postrojbi su se pokušali priključiti i sumnjivi avanturisti, no takvi su već nakon dan-dva vi­djeli da svoje vizije ratovanja neće moći promovirati pristupanjem komando jedinicama u Kum­rovcu. Za ulazak u postrojbu bilo je potrebno proći odgovarajuću i zahtjevnu selekciju, a od onih koji su se pokazali kvalitetnima, dio je poslan na zadatke gdje su u hodu treningom nadograđivali prijašnja ratna iskustva, dok su neiskusni bili poslani na pro­ces daljnje obuke.

U Kumrovcu je značajnu ulogu u pripremanju vojnika za fizičke napore imao Tomislav Bilogrivić, a ubrzo je postalo jasno kako će se za pot­punu obuku morati pronaći adekvatniji teren. Totov zamje­nik Zorica pokrenuo je inicijativu o stvaranju takvog kampa na udaljenom mjestu, zaštićenom od neželjenih pogleda. Kako je djetinjstvo proveo u Ivanić Gradu i kako je znao za posto­janje šumskog kompleksa Žutica, idealnog za trenažni proces, real­izirana je ta ideja i započeto je s radom centra komando obuke.
Prve zadatke Frankopani su odrađivali u samom Zagrebu. Sudjelovali su u osvajanjima nekih vojarni i zapovjedništava JNA (npr. u Maksimirskoj, na Krešimirovu trgu), a posebno je zanimljiva bila zadaća uzimanja pod ''kontrolu'' zgrade HTV-a. U rujnu postrojba počinje s odlas­cima na terenske akcije. Manja grupa odrađuje zadatke u Posavi­ni i oko Sunje gdje se postižu čak i napadajni uspjesi, a istovremeno se i u Dalmaciju upućuje mikro-grupa s tri komandosa.

Prvo bor­beno djelovanje u većem sastavu bojna je imala u listopadu 1991. na području zapadne Slavonije, sjeverno od Jasenovca. Te su akcije bile odrađene po koman­do sistemu: upadanje u nepri­jateljske linije, diverzije, dubinska izviđanja i zasjede, što će do kraja postojanja postrojbe biti način njezinog djelovanja. Najveću i najuspješniju akciju takvog karaktera Frankopani su izveli napa­dom na selo Uštice prilikom čega su izbacili iz stroja veliki broj neprijateljskih vojnika; vijest je potvrdio lokalni pobunjenički radio i beogradska TV. Potom se, preko Kričkih brda, u koordinaciji s Tigrovima i jedinicama rezervnog sastava, trebala izvršiti dubinska akcija oslobađanja sela prema Okučanima. Akcija nije u potpunosti provedena zbog nemogućih vremenskih uvjeta, ali je ipak bila djelomično uspješna, pogotovo što je u njoj zarobljen poručnik JNA.
Postrojba se vraća u Kumrovec, na radni odmor i doškolovanje borbenih znanja u Žuticu, a u međuvremenu su izdvojene grupe djelovale po za­darskom području, uglavnom u izviđačkim aktivnostima. Uoči pada Vukovara, ustvari ci­jele Baranje, bojna dobiva za­datak odlaska u Osijek. Gradu je već prijetila realna opasnost od potpunog opkoljavanja. Stoga je dolazak Frankopana bio događaj od velikog značaja za branitelje, posebno za zapovjednika obrane grada, Branimira Glavaša. On je vrlo dobro znao što za područje koje je pod stalnim napadima nadmoćnije vojne sile predstavl­ja djelovanje komando postrojbe.
Samom gradu nije nedostajalo branitelja, kako domaćih, tako i pristiglih, poput momaka iz 101. zagrebačke brigade, ali je kronično nedostajao pozitivan, motivirajući pomak, a to svakako nije mogla biti konstantna obrambena uloga, koja je zbog siline napada postala svakod­nevnica za branitelje Osijeka. Treba jasno naglasiti da Frankopani svojim radom zasigurno nisu ''obranili grad''. Naravno, nisu ga ni mogli sami spasiti, ali su pružali motivirajući impuls diverzantskim akcijama, dakako i onima obrambenog karaktera.

Značajan obrambeni trenutak bilo je, primjerice, zaustavljanje prodora oklopno-mehanizirane brigade JNA koja je, nakon osva­janja Ernestinova, imala (jedinu) mogućnost tehnikom prijeći preko Bobotskog kanala kako bi postigla cilj da se preko Čepina spoji sa svojim snagama u Baran­ji i konačno okruži grad. Napad je bio širokog opsega, a Frankopani su, uz pomoć osječkih suboraca, izvršili zadaću i zaustavili ovaj prodor. Tijekom noći branitelji su tu borbenu liniju ojačali dodat­nim snagama i otada je ustvari propala ideja da se Osijek stavi u obruč. Ovaj boj bio je iznimno težak, bojna je imala ranjenih, ali je zadatak bio ispunjen u pot­punosti i bez ljudskih gubitaka.
Ipak, primarna zadaća Frankopana na bilo kojem terenu bila je u poticaju napadajnih aktivnosti, pa se bojna gotovo odmah ori­jentirala na diverzije i izviđanja duboko u neprijateljskom teri­toriju. Napadajne akcije šireg karaktera uvijek su bile odrađene u suradnji s domaćim postroj­bama. Vjerojatno najzanim­ljiviji napad izvršen je u Baranji, u pravcu Kopačeva. U jednoj, može se reći, prerizično izvede­noj akciji, grupa Frankopana je s gumenim čamcima ''zodiac'' uzvodno od Nemetina forsirala rijeku Dravu, uvukla se iza leđa neprijatelja, napravila veliku paniku te omogućila djelovanje drugim postrojbama da krenu prema Kopačevu. Neprijatelj je pokušao tenkovski protuudar, ali je nakon gubitka dva tenka nas­talo potpuno rasulo i povlačenje. Akcija je bila i više nego uspješna. Bilo je ovo prvo osvajanje (pov­rat) teritorija od gotovo 20-ak kilometara i nije potrebno naglašavati važnost za daljnju borbu. Neprijatelj je pomaknut, čime je i otklonjena opasnost od dosega preciznih pogodaka minobacača i topova malog kalibra, a i sam odjek osvajanja ovolikog područja i te kako je motivirao branitelje.

Naravno, iako se poštivalo zlatno pravilo da se u akciju ne odlazi ukoliko je moguć rizik od većih ljudskih gubitaka, bilo je i djelovanja u kojima se bojna našla u prilično opasnim situacijama. U Slavoniji su se Frankopani s takvim opasnos­tima suočili nakon upada u do­bro postavljenu zasjedu između mjesta Ernestinova i sela Divoš. U akciju prema Ernestinovu krenu­lo se u ranu zoru, a poslije pro­laska kroz Divoš nastao je pravi pakao. Frankopani su se našli u zasjedi, izloženi žestokoj vatri iz svih vrsta pješačkog oružja i prolazak kroz kanal između sela bila je jedina mogućnost da se spase. Postojala je u tome opas­nost da budu napadnuti iznad samog kanala, ali se to ipak nije dogodilo što je velika sreća jer se grupa od 50-ak ljudi u povlačenju kroz duboku vodu jednostavno ne bi mogla braniti. Iz podređene situacije postrojba se ipak sretno izvukla jer je prošla bez ljudskih žrtava (ranjeno je ''samo'' dvoje ljudi), ali i u pozadini svega s jed­nim vrlo pozitivnim rezultatom. Naime, za vrijeme velikog okršaja rasteretio se obruč oko područja Laslova što je omogućilo ve­likom broju civila da napusti ovo mađarsko selo u posljednji čas prije osvajanja od strane ''novog komandanta Laslova'', zločinca Arkana.
Do konca 1991. Frankopani su odradili još podosta akcija i, srećom, više nisu upadali u ovako pogibeljnu situaciju. Nji­hova baza u Osijeku bila je tzv. Cr­vena vojarna. Iako su mogli, nisu se željeli premjestiti na sigurnije mjesto, jer su znali da time dižu moral građanima, a sebi daju kredibilitet za fame o nepobje­divoj postrojbi koje su kolale na obje strane.

Naravno da nitko nije nepobjediv, ali Osijek je bio grad kojemu je upravo trebalo vratiti sigurnost, makar i prenaglašenim famama. Puste ulice, peta kolona, snajperisti, glasine o kombijima iz kojih se lakim minobacačima granatira vlastiti grad... Sve je to bila osječka svakodnevnica koja je uskoro, uvelike i zbog Frankopana, počela jenjavati.
Kada je već počinjalo mirnije razdoblje, postrojba za Božić napušta Osijek, koristeći blagdane za kratak odmor. Ponovno se, ali samo nakratko, vraćaju jer je nakon potpisanog Sarajevskog primirja bilo jasno da u Slavoniji više ne mogu aktivno djelovati niti biti od prave koristi. Uslijedio je povratak u Kumrovec i faza u kojoj se bojna popunjava novim pripadnicima dok većina boraca koristi vrijeme za nužan odmor.

Obnova snage traje kratko, pristupa se trenažnom procesu, a osim uobičajenih kondicijskih odlazi se na skijaške, plivačke i ronilačke treninge, što su bile zanimljive, ali i prijeko potrebne aktivnosti za nadolazeće zadaće bojne. Vrlo brzo dijelovi postrojbe odlaze na jug gdje JNA radi sve veći pritisak i gdje se već jasno kristalizira uočljiva opasnost od izbijanja rata u Bosni i Herce­govini (BiH).

Frankopani se u ožujku 1992. smještaju u Lovreču kod Imotskog, te se u manjim grupama disperziraju po Dal­maciji, a dolaze i u Hercegovinu, Grude, Ljubuški, Lišticu i Dobro Selo iznad Mostara. Cilj je bio obučavati pripadnike lokalnih brigada na području Dalmaci­je, priučiti ljude u Hercegovini na rukovanje oružjem te na is­tom teritoriju raditi izviđanja i prikupljanje podataka prema Mostaru, odnosno na potezu Slipčića i Tepčića blokirati even­tualne pokrete JNA koja se očito sve više formirala za napadajne aktivnosti.

Na žalost, tamo su Frankopani ostali bez Roberta Peše i Josipa Peteranca, koji su u jednoj akciji izviđanja zbog neis­kustva zarobljeni i prošli ružne kalvarije u srpskim zatvorima. Također je i činjenica da domaće stanovništvo ne vjeruje (ne želi vjerovati) u reprizu ratnih stra­hota bila razlog što se dio bojne uputio u Kumrovec u ne baš sja­jnom raspoloženju. Vrlo brzo se postrojba morala ponovno vratiti na prostor BiH jer je 10. travnja 1992. JNA započela siloviti napad na prostor općina Livno i Tomislavgrad ne bi li os­tvarila svoj konačni cilj, izbijanje u makarsko primorje i presije­canje južne Hrvatske.
Dio bojne od 20-ak ljudi koji se nalazio kod Zadra, Zorica je odmah poveo na područje Šuice, uspostavio kakvu-takvu liniju obrane, sve dok se ostatak Frankopana (zapeli su zbog nevremena na trajektu kod Paga) nije priključio idući dan. Na terenu se u žestokim borbama već nalazio dio bojne Zrinski koja je krajnjim naporom branila pro­dor prema Livnu, u situaciji koja je u globalu bila krajnje kritična. Naime, uslijed ovog velikog na­pada, ponajviše zbog djelovanja tenkova, dio domaćih snaga, nenaviklih i potpuno nespremnih, obuzela je panika i linija se ras­padala.

Srećom, Zrinski i Frankopani uspjeli su održati linije, a kritičnu situaciju spasile su i dru­ge fragmentirane snage postrojbi koje su pristizale iz Hrvatske; vet­erani Vukovara – Žuti mravi, dio 2. gardijske brigade – Crne mambe, dio 4. gardijske brigade, dio bojne Kralj Tomislav iz Zadra...

Frankopani su, dakle, zaslužni za obranu Šuice i to je uistinu bila ve­lika stvar jer je time onemogućen prodor tenkovima prema Livnu i Tomislavgradu, odnosno prema Hrvatskoj. Bruno Zorica – Zulu, koji je tada i formalno postavljen za zapovjednika postrojbe, krei­rao je liniju obrane na potezu Crni Vrh – Arapovina, iako samim zaustavljanjem prodora nisu prekinute i borbe koje su inten­zivno trajale još desetak dana. Borbe su bile teške, streljivo se nije štedjelo, ali su bile uspješne, a ostvaren je i lijep plijen; oboren je MIG 21, te je zarobljen i pilot zra­koplova. Nakon toga se situacija stabilizirala, ali su Frankopani ipak proveli nekih 50-ak dana držeći tu liniju ponajviše zbog neugodne činjenice da lokalne strukture nisu iznašle adekvatnu postrojbu koja će konačno, a ne privremeno na dan-dva, preuzeti držanje obrambenih položaja.
Frankopani, naravno, nisu je­dinica namijenjena za dugo zadržavanje na položajima, već utrenirana za trenutnu obranu, stabilizaciju linija, te odlazak u nove napadajne akcije. Stoga je ovoliko zadržavanje svakako bila neuobičajena aktivnost za komando postrojbu. Problem je na koncu riješen tako što je lin­ija obrane predana u adekvatne ruke. Preuzela ju je postrojba HOS-a, vjerojatno iz Slavonskog Broda. Razdoblje provedeno na Šuici u svakom slučaju pred­stavlja vrlo značajan period za same Frankopane, ali i kasniju obranu tog prostora jer je bojna u međuvremenu ipak obavljala i svoj primaran posao, napadajne aktivnosti.

Štoviše, odrađen je čitav niz, desetine diverzantskih akcija, od kojih i dvije većeg obima; napad na neprijateljska uporišta Riliće i Zanagline. Akcije koje su Frankopani tada izvodili bile su raznovrsne, a u njima su ponajviše do izražaja dolazili spretni izviđači jer vjerojatno nije bilo djelića ogromnog šumskog prostranstva kojega nisu pročešljali. Pomoću njihovog rada, mapiranja terena, ulazilo se duboko u neprijateljski teri­torij, nakon čega se djelovalo po oklopnim vozilima, skladištima streljiva i ostalim neprijateljskim objektima. Izviđači su i sami iz­vodili razne diverzije, postavljali zasjede, uništavali neprijateljsku logistiku, a u konačnici i presre­tali izvidničke ekipe suparničke strane.

Nakon diverzantskih akcija srpskim je snagama postalo jasno da s druge strane imaju borce protiv kojih njihova oružana dominacija nije mogla predstavljati pomoć niti rješenje. Upravo zbog toga su aktivnosti Frankopana za cijeli kraj bile vrlo značajne jer je u novonastalim odnosima neprijatelj morao do­bro razmisliti o pokretanju napada ili upotrebe teške topničke vatre, s obzirom da je znao da će na svaku takvu akciju biti odgov­oreno s višestrukim diverzijama. Na žalost, u izvođenju mnogih napadajnih akcija izvedena je i jedna (u koordinaciji s drugim jedinicama) u kojoj je poginuo Marko Džanko, a zarobljen je Davor Glasnović koji je poslije, kao i Josip Peteranec, prošao vrlo ružne torture u srpskim zatvo­rima.

Koncem svibnja rat sve više zahvaća prostore BiH i Franko­pani bivaju određeni za polazak u srednju Bosnu, na područje gdje je bilo neizmjerno teže bal­ansirati u odnosima između lokalnih skupina. U stvari je nji­hov dolazak želio general Žarko Tole koji je snagu i profesion­alnost Frankopana upoznao surađujući u borbama na Kupresu, a koji je zbog pogoršane situ­acije zapovjedništvo u Tomislavgradu zamijenio preuzimanjem zapovjedništva nad srednjom Bosnom. Zulu je jasno objasnio vojnicima da se odlazi na teren za koji se predviđa da će biti mnogo teži i koji bi mogao vremenski jako dugo potrajati. Pretpostav­ljalo se da će Bugojno i okolica biti kritična regija i da će bojna imati mnogo poslova u slučaju očekivanih napada. No već sam dolazak na teren pokazao je da će ovo po svemu biti specifična i nepredvidljiva avantura.
Naime, Zulu prilikom dola­ska nije imao kome niti predati postrojbu jer zapovjednika Tolu nije mogao naći u Bugojnu, već je o njemu dobivao krajnje proturječne informacije. Na koncu se ispostavilo da je general Tole otet od pripadnika srpske vojske, iako je cijela priča bila obavijena misterioznim okolnos­tima koje su upućivale na indicije da otmica nije bila slučajna, a još manje hrabra akcija neprijatelja. Kako bilo, u Glavni stožer HVO-a naknadno je stiglo neuvjerljivo izvješće da je general otet jer je (navodno) zabunom džipom zalutao u predio grada Čipuljiće gdje su živjeli Srbi. Frankopani su odmah organizirali potragu, krenulo se u osvajanje tog pred­jela, inače velikog izoliranog područja, gradskog ''kvarta'' od nekih sedam do osam tisuća stanovnika. Do same borbe nije došlo jer su Srbi, čuvši da u akc­iju polaze zelene beretke - bojna Frankopan, većinski napustili taj predio.

Dobar glas, fama o komando postrojbi polučila je neobičan rezultat jer su na dug i naporan bijeg Srbi pošli pješice. Naime, svi su prilazi bili blokirani i jedini mogući prohodni put vodio je na brdo Kalin. U tim su okolnostima ostavili sve; cijelu pokretnu i nep­okretnu imovinu, a u Čipuljićima je ostalo svega nekoliko desetaka starijih osoba. Kako general Tole, naravno, nije pronađen, pokre­nuta je zatim i brdska potjera. Sav trud bio je uzaludan, Srbi su pob­jegli prema Kupresu. Čak su post­avili veliku, srećom neuspješnu zasjedu izvidničkoj prethodnici i Frankopanima je preostalo da se vrate u Bugojno.
Povratak u Čipuljiće bio je šokantan jer je tamo nastala kaotična situacija. Jedinica kojoj je predano da čuva red nije se mogla nositi sa nezadovoljstvom domaćih stanovnika i uskoro je veliki broj kuća zapaljen, a inače bogati kvart doslovno opljačkan. I danas se katkad znaju pročitati optužbe koje Frankopane pozivaju na odgovornost za taj čin. No svi do jednog pripadnika te postrojbe izrijekom potvrđuju da nikakve nezakonitosti tada nisu počinili, a nisu niti mo­gli počiniti, s obzirom na stalnu mobilnost.

Gledano iz perspektive logičnog razmišljanja i dotadašnjeg ponašanja, Frankopanima treba vjerovati. Bugojnom je u ratnom periodu 1992./93. godine upravljala skupina vrlo spornog ponašanja. Na jednoj strani bilo je pojedinaca koji su imali vremena fotografirati se čak i sa nacističkim obilježjima (što je vjerojatno jedini takav slučaj u BiH), dok za to vrijeme nisu pridavali značaj činjenici da ih ''saveznici'' tjednima opkoljavaju. Druga pak strana, slatkorječivi ''saveznici'' najed­nom postaju osvajači, spremni na zločine i unutar tih struktura treba tražiti krivca za pljačkanje i palež Čipuljića.
Profesionalan i moralan odnos Frankopana na terenu valja predočiti s dvije priče upravo iz Čipuljića. Potrebno je prvo naglasiti kako taj predio nije bio nimalo neopasan. Oni koji su ljude poveli u bijeg im­ali su za to jakih razloga jer su ion­ako dobrostojeći kvart obogatili plijenom pristiglim iz Slavonije. Neke su kuće bile prave Ali-Babine pećine nakrcane tehnikom i suhomesnatim proizvodima, pa i u toj činjenici treba sagledati razlog kasnije reakcije. Okolnosti (otmica, naselje, informacije o naoružanju...) upozoravale su na moguću reprizu Borovog Sela. Stoga je prva ekipa Frankopana jednostavno uletjela u centar sela i počela kontrolu kuća.

Joško Kapetanović, voda operacije, bio je zaustavljen psovkama stare seljanke koja nije dopuštala ulaz, pa se ovaj mladić, vukovarski veteran, pokupio i postao predmetom šale u postrojbi. Kasnije je seljanima obećana sigurnost, te se uz ponuđenu kavu pošlo na počinak prije polaska u brdsku potjeru. U rano jutro u Čipuljiće uz pucnjavu upada lokalna, neidentificirana grupa kojoj je pritrčao Robert Mayer rekavši da je obećana sigurnost, da vojske nema, te zaprijetio obračunom u slučaju daljnje pucnjave. Oboji­ca su kasnije poginuli, ali ove i mnoge druge crtice iz Čipuljića vrlo je lako provjeriti kod nji­hovih suboraca.
Uglavnom, ot­micom generala Tole Frankopani postaju svojevrsni nadglednici prilika u mnogo širem području od bugojanskog, a Zorica je, za neko vrijeme, tehnički promoviran u najodgovorniju vojnu ličnost u srednjoj Bosni sve dok zapovjedništvo nije predao Tihomiru Blaškiću. Sam period, a riječ je o svega nekoliko tjedana, protekao je u krajnje dramatičnim okolnostima.

Zorica je stalno imao probleme sa civilnim predstavnicima obje savezničke strane koji su imali svoje vizije civilne i političke, odnosno vojne jurisdikcije. U stvari, cijela regija bila je velika bačva baruta, svako selo je imalo neku svoju barikadu i svaka barikada imala je neka svoja pravila, dok se komunikaci­ja vršila u gotovo nadrealnim okolnostima. Najčešće aktivnosti bili su svakodnevni pregov­ori. No čak su i oni s pozitivno utanačenim rješenjima predstav­ljali ništavnu garanciju.
Nakon jednog od mnogih ''pozitivno okončanih pregovora'' u hotel gdje su u Vakufu obitavali Frankopani uletjela je skupina koju je vodio simbol anarhične zbilje, ratni zločinac – dojučerašnji pa­stir, Hanefija Prijič – Paraga. U kaotičnoj i neartikuliranoj dreki držali su dio momaka na nišanu sve dok ih vlastiti naredbodavci nisu ''podsjetili'' da je netom postignut dogovor o nesukobljavanju. Takvih i sličnih scena bilo je u izobilju tih dana, a Frankopani su imali pune ruke posla s intervencijama na obje strane.

U zadnjih nekoliko dana boravka, točnije, od 20. lipnja 1992., kada je došlo i do prvog oružanog su­koba između lokalnih hrvatskih i muslimanskih snaga u Gorn­jem Vakufu, Frankopani su us­pjeli zaustaviti krvoproliće koje bi sigurno nastalo nakon otmice većeg broja Hrvata od strane ekscentričnog Parage. Nakon pregovora, ali i razoružavanja za obračun spremnih ekstremista, začetak velikog sukoba prolon­giran je za kasnija vremena, a Frankopanima iz Glavnog stožera do konca lipnja dolazi zapovijed za povlačenje u Hrvatsku.
Oko uloge Frankopana u srednjoj Bosni tada, a i kasnije vodile su se razne polemike. Već spomin­jani novinari bez nekih prevelikih razmišljanja čak su im prikačili zasluge za pokretanje hrvatsko-muslimanskog sukoba u BiH, što je čisti rezultat nepoštenog pisan­ja. Neki Frankopani još su se iste godine vratili na poziv branitelja Travnika, osiguravali su konvoje UN-a i medicinske konvoje za Bilu, a pritom bili i pregovarači na bezbrojnim barikadama.

Up­ravo su njihove zelene beretke bile podsjetnik na profesionalno i korektno vojničko ponašanje jedne postrojbe, pa su na neki način bili zadnji čimbenici koji su uspijevali smirivati situaciju koja je u srednjoj Bosni ulazila u pot­puni ekstrem.
Frankopani, dakle, nemaju problem s uspomenama na boravak proveden u BiH, iako ovaj posljednji period nije za njih ostao u previše ugodnom sjećanju. Također niti povratak bojne u Hrvatsku nisu zapamtili po dobrome.

Nakon pristizanja u Kumrovec, rečeno im je da se im­aju uputiti u zadarske Šepurine, lokalitet izabran za skupnu vo­jarnu svih specijalnih postrojbi, ne samo njih i Zrinskih. Mnogi su se rukovodili glasinama da će se te postrojbe uskoro ukinuti pa su ostali u Zagrebu, priključivši se gardijskim brigadama ili pak nekoj sličnoj postrojbi. Oni koji su otišli u Šepurine ne nose lijepe uspomene na boravak i tretman u toj vojarni, a kraj tog neugod­nog razdoblja konačno dolazi u prosincu kada su pozvani u Za­greb gdje im je i službeno rečeno da se bojna ukida. Ta zadnja ve­lika grupa Frankopana također izabire odlazak u gardijske postrojbe, neki se priključuju Zrinskima ili pak drugoj postroj­bi ovakve namjene: Matiji Vlačić – Iliriku, da bi na koncu postali dio 1. Hrvatskog gardijskog zdruga.
Ipak, srednja Bosna nije bilo zadnje bojište na kojemu su Frankopani grupno djelovali. Oslobodilačka akcija Maslenica, potom i veliki kontranapad srp­skih snaga, iziskivali su potrebu za pomoć najboljih hrvatskih bo­raca, pa se veća grupa od oko 20-ak Frankopana ponovno okupila oko Zorice koji je ostao djelovati pod zapovjedništvom Ante Go­tovine.

U možda najtežoj, ali svakako najzahtjevnijoj borbi koja je intenzivno trajala danima, Frankopani zadnji puta zajednički iskazuju svoje vještine. Na žalost, osim ponosa na obranu i ostva­reni rezultat, bitka za zadarsko zaleđe donijela im je gorak okus jer je u njoj poginuo vrhunski borac, Robert Mayer.
On nije bio posljednji poginuli Frankopan jer su se svi pripadnici postrojbe priključili drugim postrojbama, postali instruktori ili vodili svoje jedinice do okončanja Domovinskog rata. U tom su periodu poginuli: Joško Kapetanović, Igor Braović, Karlo Paić i Pavo Terzić. Sjećanje na njih i prije preminule: Arnolda Nožića, Branka Plešu, Marka Danka, Davora Šobana, te Josipa Peteranca, preminulog od posljedica mučenja u srpskom logoru, nije i neće biti ugašeno, a Frankopani ga svečano obilježavaju svake godine 30. srpnja, zajedničkim postrojavanjem u nekadašnjem kampu za obuku Žutica.

KNJIGA MARTINA ŠPEGELJA IZVOR JE ZA SVE KOJI SU NAPADALI PRIPADNIKE SPECIJALNIH POSTROJBI

Knjiga Martina Špegelja na neki je način ''enciklopedija'' za sve koji su napadali pripadnike specijalnih postrojbi. O osjećaju vojničke časti i kolegijalnosti, koja očito nije bila temom poduke u JNA, Špegelj se mogao educirati upravo kod onih koje je na najružniji način lažno oblatio. Naime, svi ti ''kriminalci'' nisu pogazili vojnički kodeks i nisu komen­tirali sulude vizije o otvaranju bojišta u Sloveniji ili ideje o napadu na vojarne JNA. Takva, po Hrvatsku, srećom, neprovedena samoubilačka taktika, samo je djelić maštarija zapisanih u knjizi koje variraju između perfidnosti i istinske izgubljenosti u vremenu i prostoru.

Čitajući knjigu u stvari dolazimo do zaključka da je Hrvatska imala dva neprijatelja: ''oni, onamo u Beogradu, i ovi ovdje, u dijelu hrvatske vlasti'', pa stoga ne možemo zaključiti tko je pobjednik cijeloga rata. S jedne strane nije jasno kako Hrvatska nije izgubila kada su iz obrambene priče navodno minorizirani najznačajniji bivši oficiri JNA, nije jasno otkud pobjeda kada nije provedena taktika autora ove knjige i nije jasno tko je uopće pobijedio kad je HV vodio ''neprijatelj'' države!?!

Naravno, autor zabo­ravlja da je upravo on izravni krivac što je Hrvatska ostala bez velike količine prijeko potrebnog oružja. Hvaleći se koliko je dotad uvezao oružja, Špegelj ne piše za koliko je pušaka Hrvatska ostala zakinuta na­kon smiješne stupice i snimanja čuvenog videa od strane JNA. Knjiga kao ključne negativnosti dijagnosticira tri najveća grijeha ratnog pe­rioda.

Prvi je Tuđmanov plan za dijeljenje BiH kojeg je pojasnio u stilu kakvog tarot majstora koji zna da dok se na sastanku državnog vrha vo­dila rasprava o planu obrane zemlje, predsjednik koji je ''obuzet stra­hom'' ustvari je zaokupljen mislima o podjeli BiH. Drugi grijeh već je spomenuta degradacija visokih oficira pristiglih iz JNA. Treći, konačan grijeh je zgroženost nad osnivanjem jedinica za posebne namjene. Ta ''paravojska'' i ''kriminalci! (...) namirisavši vlast, novac i moć" po Špegelju nisu bili ništa drugo nego pozadinski ''eskadroni smrti, dileri narkotika, pljačkaši, palikuće, mineri kuća i kradljivci automobila''.

Navodeći postojanje otprilike 16 takvih formacija, Špegelj ''kao posebnu priču'' ističe Zrinske i Frankopane. Bez grižnje savjesti napisao je kako Zulu, ''kriminalac po zanimanju'' terorizira svoje vojnike. Ovu ružnu be­smislicu vrlo je lako provjeriti kod samih Frankopana. Također bi bilo zgodno provjeriti javnosti nepoznatu činjenicu da je Vladimiru Jagaru, osobi koja je nasamarila Špegelja, letjela kuća u zrak i to u periodu dok su legionari bili tisućama kilometara udaljeni od Hrvatske.

Svakako se može naslutiti da general koji se hvalio koliko je važan u svojemu kraju ima neka saznanja o aktu kojime je uništena imovina čovjeka koji je, na koncu samo profesionalno obavio svoju špijunsku dužnost.

U ŽUTICI SE, OSIM ZA BORBENO DJELOVANJE, PODUČAVALO I NIZU DRUGIH POTREBNIH VJEŠTINA

Priča o Žutici kratka je crtica o radu centra za vojnu obuku koji je još od 1991. godine promovirao i kasnije nadograđivao sistem obuke po NATO standardima. Žutica je i nakon Frankopana ostala i te kako funkcionalna, štoviše razvila se u poligon koji je prije Šepurina obučavao hrvatske vojnike, posebice gardiste i pripadnike jedinica za posebne namjene. ''Vojna povijest'' detaljnije će informirati o radu po­ligona, a evo kako je Žutica funkcionirala u vrijeme kada su se njome služili isključivo Frankopani.
Odmah čim je Zorica realizirao ideju o velikom trening-kampu, u Žutici počinje vojna obuka. Od konca os­mog mjeseca počinju se nazirati konture rada centra u kojemu će mladi i borbeno neiskusni kandidati stjecati znanja potrebna za rat. Naravno, dolazili su razni kandidati, uglavnom vrlo nadobudni i željni akcije, ali tek je obuka pokazala u kolikoj mjeri oni mogu participirati kao pripadnici komando jedinice. Iako nisu svi prolazili selekciju, čak i oni koji su pokazali nešto lošije rezultate opet su stekli dragocjeno iskustvo te postajali važan kotačić u radu drugih postrojbi, što je još jedan od značajnih efekata postojanja kampa.

Pokojni Dalibor Holer (pristigao iz Zrinskih) postao je prvi zapovjednik, organizator rada Žutice. Instruktori (Mladen Mikolčević, Miljenko Šimičević, Stanko Krešo, itd.) nisu bili stalni jer su, naravno, svi željeli što prije otići na teren. Konačno se pojavom Francuza, Rene Dutruela, višeg dočasnika iz padobranske pukovnije Legije stranaca iznašlo trajnije rješenje za ulogu glavnog vojnog instruktora. On se već nalazio kao dragovoljac u Hrvatskoj, a čuvši za priču o Kumrovcu, priključio se postrojbi.

Zulu ga je, znajući njegove kvalitete, ''zarobio'' za projekt u Žutici, otvoreno mu rekavši da je predragocjen za odlazak na teren. Iz dostupnih video zapisa lako je uočiti pojavu tog instruktora koji iz neposredne bliz­ine bojevim streljivom puca pored vježbenika dok se provlače ispod bodljikave žice.

U Žutici se, osim pripreme za borbeno djelovanje, po­laznike podučavalo i nizu drugih za rat potrebnih vještina. Željko-Čarli Bek podučavao je kako se rukuje minobacačima i teškim strojnicama, a Marinko Babić izvodio je kondicijsku pripremu i podučavao osnove preživljavanja. Također se izvodila obuka iz veslanja, prijeko potrebne vještine u radu komando jedinica, kao i važna poduka iz topografije, iz orijentacijskog snalaženja u prirodi, ali i mnoge druge vještine. Nara­vno, od pustih riječi i nabrajanja o Žutici ipak mnogo više govore slike i dostupni video zapisi.

ILIJA TOT NIJE BIO ODBAČEN OD FRANKOPANA. BIO JE TO VRHUNSKI STRUČNJAK, NA ZALAZU KARIJERE

Zapovjedništvo bojne Frankopan također je tema koja je putem Špegeljevih zapisa izrodila mnoge neutemeljene verzije. Teorija urote govori da je Ilija Tot bio ugrožen u obnašanju zapovjedne dužnosti i to ponajviše od zamjenika Zorice pa je stoga napustio Hrvatsku.

Napro­tiv, treba vrlo jasno naglasiti činjenicu da Ilija Tot nije bio odbačen od Frankopana! Bio je to vrhunski stručnjak, na zalazu karijere, kojemu je bila namijenjena uloga ravnatelja nikad zaživjele časničke škole. Zbog Totovog znanja, iskustva i volje, uistinu je šteta što je rat onemogućio taj projekt.

Tot je bio zapovjednik Frankopana, ali istodobno prikucan u Kumrovcu zbog logističke i birokratske ludnice na koju nije kao profe­sionalac navikao, a zbog čega nije imao vremena odlaziti na teren; bio je jednom u Slavoniji i na Šuici. Tamo se dogodio neuspješan napad na neprijatelja s teškim posljedicama (jedna pogibija i zarobljavanje) i Tot je dobio opoziv za Zagreb, nakon čega je uslijedila navodna tužaljka u Špegeljevim odajama.

Niti tada, niti danas Ilija Tot nije klevetan od Frankopana svjesnih koliko mu je bilo teško raditi u specifičnim rat­nim uvjetima! Tot, časnik s 28 godina profesionalnog staža navikao je na brigu države koja nakon samo jednog telefonskog poziva osigurava svojim elitnim jedinicama sve što je potrebno, ali u Domovinskom ratu, nažalost, stvari nisu tako funkcionirale.

Njegov zamjenik Zorica, također prekaljeni veteran sa 18 godina staža u Legiji, preuzeo je jedinicu kojom je u praksi već i zapovijedao. Zulu je stalno bio na terenu s momcima, znao je sve njihove potrebe i probleme, vodio ih u mnogim okršajima. Stoga i ne čudi što su ga Frankopani poimali kao vođu. Zulu, iako dočasnik u Legiji, definitivno nije tipičan izdanak krutog vojnika. Svoj autoritet nije gradio na strogoći, nego na dobrom odnosu s vojnicima. Svi razgovori potvrdili su da je Zorica u stvari bio čovjek terena. Spreman uvijek na trikove za dizanje morala (npr. u napad na Riliće i na Maslenici nosio je kaubojski šešir i Mickey Mouse kapu), idealan za uspostavu dobrih odnosa s domaćim življem, tako je otprilike Zulu organizacijski djelovao. Kao vojnik bio je nevjerojatno sposoban u prepoznavanju opasnosti i spretan u izvlačenju u kritičnim situacijama, pogotovo na Maslenici.

Nakon peripetija u srednjoj Bosni, zapovjedništvo je dodi­jeljeno Vinku Primorcu, tvrdoglavom Hercegovcu koji nije dopustio da se prije raspuštanja Frankopani etiketiraju kao problematična postrojba. Primorac se među prvima dobrovoljno 1990. prijavio u jedinice speci­jalne policije, kasnije pristupa Zrinskima, pa kao dozapovjednik prelazi u Frankopane gdje na koncu postaje i zapovjednik postrojbe, ponosan na časno ponašanje jedinice u ratu.
Posebno je značajan i dozapovjed­nik, Mladen Mikolčević-Padobranac, nedavno promoviran u generala HV-a. Padobranac je vojnik gotovo po habitusu. Školovao se na Vojnoj akademiji, bio član elitne postrojbe Niških specijalaca, koji je pobjegao iz JNA, da bi se, na žalost, došao prijaviti u krivi ured Martina Špegelja. Iz istog je ureda, pod pritiskom da pođe do kraja odslužiti vojni rok bio, na neki način, potjeran u JNA što nije bio jedini takav slučaj! Padobranac je uspio pobjeći iz vojnog zatvora nakon mjesec dana najgore fizičke torture, pridružio se Frankopanima i bio animator niza akcija hrabrog i vojnički drskog karaktera.

POKAZNOM VJEŽBOM DEMONSTRIRALI SU ŠTO SE SVE MOŽE DOGODITI U SLUČAJU UPADA NA HTV

I grad Zagreb je živio napeto ljeto i gotovo kaotičnu jesen 1991. go­dine. Dezinformacije, diverzije i nečasne radnje pojedinaca unosili su opravdani strah u žitelje metropole. Dežurni u policijskim posta­jama neprestano su zaprimali prijetnje i lažne dojave. Najčešći oblik prijetnji, kakvih se dnevno zaprimalo na stotine, bili su telefonski pozivi o postavljanju eksplozivnih naprava u javne ili privatne objek­te, a potom i prijetnje napadima JNA ili fantomskih četničkih orga­nizacija.

Napetost je vladala i na Prisavlju gdje se telefonski prijetilo čuvarima zgrade, ali i samim zaposlenicima. Na HTV-u je vladala vrlo napeta atmosfera, a i logika stvari govorila je da će Hrvatsku zadesiti kaos dogodi li se uistinu kakva diverzija, pa makar i kratkotrajno osvajanje zgrade državne televizije. Opasnost možda nije na vri­jeme uočena, ali je krajem mjeseca rujna napokon odlučeno da se pokaznom vježbom demonstrira što se sve može dogoditi u slučaju upada na HTV. Problem je predstavljen čelnim ljudima Frankopa­na, a zadaće se prihvatio Padobranac.

Angažirao je svega nekoliko ljudi koji komuniciraju stranim jezicima, opremio ih impresivnim naoružanjem i započeo akciju u kojoj se simulirala situacija traženja (nepostojeće) postavljene bombe. Naravno, akcija je pokazala ko­liko je osiguranje zgrade mizerno, a k tome je producirala enormnu količinu panike zaposlenih nakon čega više nije bilo upitno treba li Prisavlju adekvatno osiguranje.

Padobranac je zadaću da osigura zgradu ''sistematski'' odradio. Prostor prema Savi, gdje je bila šuma, iskrčio je i izravnao buldožerima, te izminirao. Na krov je postavio mitraljesku zaštitu, a u zgradu koju su čuvali Frankopani i jedan vod Tigrova od tada ulazilo se prema posebnom režimu provjere. Uve­dene su lozinke koje su se znale mijenjati i u jednom danu, te nitko osim zaposlenih nije mogao ući bez odobrenja i prethodne najave.

Hrvatska javnost upravo je zbog te Padobrančeve revnosti ostala zakinuta za važnu emisiju u prime-timeu koja je trebala ići uživo. Jedan od najviših državnih dužnosnika htio je s kompletnom svitom i osiguranjem ući bez najave, ali mu ulaz u krajnje napetoj situaciji jednostavno nije dopušten. Frankopane nije nimalo impresion­irala verbalna eskapada uvrijeđenog dužnosnika, a podrška takvoj odlučnosti došla je i od Antuna Vrdoljaka, potom i samog predsjed­nika Tuđmana, te se na koncu pretvorila u životopisnu anegdotu iako je te jeseni predstavljala jako neugodan događaj.

Uglavnom, zgrada HTV-a postala je sigurno mjesto, prijetnje diverzijama prestale su, a mala grupa Frankopana prepustila je osiguranje drugim jedinicama te se vratila na užarena hrvatska ratišta.

NITKO OD NJIH NIJE MOGAO OČEKIVATI DA ĆE BITI ILI LAŽNO PROZIVANI ILI ZABORAVLJENI. ZANEMARILI SU IH ČAK I MNOGI IZ HV-A, PA SE IMENA OVIH BOJNI VRLO RIJETKO NALAZE U RATNIM MONOGRAFIJAMA

Na prvom postrojavanju Zrinskih i Frankopana predsjednik Tuđman govorio je o velikoj obavezi, očekivanjima, ali je i znakovito poručio: ''O vašim djelima se neće pričati, ali vi ste tu da učinite zadaću za domov­inu!''. Iako je svaki komandos svjestan da je dio postrojbe čija je zadaća odraditi ''posao'' što neprimjetnije, zasigurno nitko od njih nije mogao očekivati da će biti ili lažno prozivani ili u (najvećoj mjeri) zaboravljeni.

Zanemarili su ih čak i mnogi iz HV-a. Stoga se imena tih bojni vrlo rijet­ko nalaze u monografijama o Domovinskom ratu. Ako ih se i spomene, to je uglavnom netočno; Frankopani su Zulu grupa (zapadna Slavonija), jedan od zapovjednika Osijeka elaborira kako su pomoć u prodoru pre­ma Kopačevu pružili Zrinski (!?!), a prvi zapovjednik 4. gardijske brigade ispričava se roditeljima poginuloga Frankopana Nožića što nema poda­taka o njemu kao pripadniku svoje brigade. Čak je i Bobetko u zapovi­jedi za polazak u srednju Bosnu krivo naveo ime i prezime Bruna Zorice.

Na žalost, mnoge su akcije Frankopana zaboravljene. Štoviše, danas su zasluge drugih ljudi ili grupa. Stoga upravo priča o prvoj formiranoj mikro-grupi trojice Frankopana najbolje pojašnjava kako djeluju, a potom bivaju zaboravljene takve jedinice. Vinko Primorac, Miljenko Šimičević – Slave i Arnold Nožić (naknadno se priključio Stanko Krešo), upućeni su da diverzijama i obukom pomognu oko Sinja i prema jugu gdje je stanje bilo i više nego kritično. Dana 17. rujna 1991. nisu mogli preći Šibenski most jer je upravo trajala velika ''rujanska bitka'', a most je bio blokiran tenkovima. U suradnji s par odvažnih momaka iz Vodica, kreiraju akciju u kojoj je uništen tenk na mostu, oni kreću dalje, a tim činom inicirano je osvajanje mosta; značajan trenutak za Šibenik!

Potom dolaze na sinjsko bojište gdje u zaleđu rade čitav niz manjih akcija i jednu uistinu veliku diverziju o kojoj se ništa ne zna, a što je istinska šteta jer je akcija bila vrlo efektna (ulazak u dubinu, napad na neprijateljsko uporište...). Inicirao ju je i hrabrošću se istaknuo jedan mladić, danas vrlo ugledan političar. Na koncu se trojac uputio na Pelješac gdje izvode opet čitav niz raznih aktivnosti, ali gdje pogiba Arnold Nožić u krajnje nesretnim okolnostima. O svim ovim operacijama (Vodice, Sinj, Pelješac) jedini spomen nalazimo u glasilima JNA, dok se s hrvatske strane Frankopani uopće ne spominju, pa čak ni u prigodnim obljetnicama.

U AKCIJI KOD UŠTICA FRANKOPANI NISU IMALI NI JEDNOG POGINULOG NI RANJENOG VOJNIKA, DOK JE DRUGA STRANA BROJALA DESETINE STRADALIH

Prva velika akcija bila je uistinu impresivnog rezul­tata. Na području zapadne Slavonije organiziran je diverzantski napad na neprijateljsko uporište, selo Uštice. Postrojba se podijelila u dvije grupe gdje je prva, koju je predvodio Padobranac, blokirala željeznički most koji spaja Jasenovac i Uštice, a ona koju je vodio Zulu izvršila je oružani napad. Ne­prijatelja se okružilo te ga se vojničkim žargonom naskroz ''pomelo'' u akciji koja je pod okriljem noći izgledala filmski. Iznenađenje se postignulo tako što je kilometrima, preko sela Višnjice izvršeno op­koljavanje, grupe su se prije razdvojile i ponovno našle u sredini sela.

Bio je ovo vrlo poučan događaj za pobunjene Srbe jer su otada postali mnogo oprezniji i pedantnije pokrivali ključna mjesta za diver­zantske akcije tako da, unatoč raznim pokušajima, Frankopani više nisu mogli izvesti iznenađenje ovakvih razmjera.

Efekt same akcije bio je višestruk! Neprijatelj se prvi put suočio s nedoživljenom vrstom opasnosti, te, iako dominantan u naoružanju, više nije mogao lagodno životariti. Situacija se promijenila, dani bespoštednog napadanja bez zabrinutosti za sigurnost na vlastitom teritoriju postali su prošlost. Koliko je za sam moral hrvatskih postrojbi i lokalnih žitelja bilo značenje ovog na­pada, ne treba naglašavati.

Sama akcija dočarava metodu koju su Frankopani prakticirali. Tražila se mogućnost za maksimalno iznenađenje, udaralo se brzo, udar nije trajao dugo jer je bilo nužno zado­voljiti dva uvjeta: nanijeti što više štete i vratiti se bez ljudskih gubitaka. U akciji kod Uštica Frankopani nisu imali ni jednog poginulog ili ranjenog vojnika, dok je druga strana brojala desetine nastradalih, o čemu je izvještavala i beogradska televizija!

POSTOJALA JE I VEOMA EFEKTNA EKIPA KOJA JE OBUČENA ZA RUKOVANJE LAKIM MINOBACAČIMA

Frankopani su imali i jednu vrlo efektnu ekipu specijaliziranu za ruko­vanje lakim minobacačima. Zapovjednik, Goran-Čarli Bek, inače in­struktor za naoružanje u Žutici, nepotpuno educiranu ekipu nastavio je obučavati kroz čistu praksu, po terenima istočne Slavonije.
Već prva njihova akcija, napravljena u suradnji sa 20-ak pripadnika specijalne policije iz Belog Manastira imala je veliki odjek. Neprijatelja se pošlo iznenaditi ulaskom i djelovanjem u međuprostoru, na ničijoj zemlji. Akciju je cijelim tijekom pratio i francuski reporter, fotografirajući pro­laske kroz zarasle slavonske gustiše, ali i tijek ispaljivanja oko 30 granata. Uspjeh je, nakon izviđanja dozapovjednika Joška Murata, bio potpun, pogoci precizni, a druga strana je u iznenađenju odgovarala vatrom po prvim linijama obrane jer nisu mogli ni zamisliti da je minobacački napad izveden iz ovakve blizine. Najveći uspjeh akcije polučen je time što su se pobunjeni Srbi konačno i nepovratno odmaknuli od Drave ka Bilju.
Još veći uspjeh minobacačka ekipa postigla je na Kupresu i odra­dila ju je samo bojna Frankopan. Nakon izviđanja, procjene terena i kalkulacije opreme potrebne za veliki napad, 13. svibnja 1992. krenulo se po noći u ekspediciju, nekih 12 kilometara u dubinu neprijateljskog teritorija. Ujutro, nakon razilaženja magle udareno je minobacačkom vatrom po jakom vojnom uporištu i to na način kao da se vrši školsko gađanje u kojemu se s velike uzvisine može točno vidjeti postignut pogodak, u ovom slučaju ostvaren po položajima teških haubica. Us­pjeh je bio izniman, pogoci izvrsni, a neprijatelj toliko zbunjen da nije niti uzvratio vatrom, s obzirom da nije niti imao viziju otkuda se po njemu puca. Ova ekipa radila je često i uspješno, a mnoge aktivnosti zabilježene su kamerama i fotografijama.

U PROSINCU 1991. IZ ŠUME ROSINJAČA IZVUKLI SU 15 TIJELA POGINULIH PRIPADNIKA 106. OSJEČKE BRIGADE, STOTINJAK METARA OD NEPRIJATELJSKIH UPORIŠTA, A BRANKO SCHMIDT O TOME SNIMA FILM

Vrlo teška zadaća odrađena je 13. prosinca 1991. godine kada je iz ne­prijateljskog teritorija, iz šume Rosinjača, izvučeno 15 tijela poginulih pripadnika 106. osječke brigade. Zorica je u to vrijeme kratkotrajno bio u Zagrebu, a odluku je donio i akciju organizirao Padobranac.

Za poginule gardiste saznalo se slučajno; nekoliko izviđača vraćalo se sa zadatka iz okolice Tenje, te su u Rosinjači naišli na masakrirana ti­jela. Ti su momci poginuli, jedan po jedan, herojskom smrću, držeći položaje do zadnjega. S obzirom na snagu napada, svi su bili teško ranjeni, potom ubijeni, a na koncu i masakrirani. Najtragičnije je što je uzrok njihove pogibije bio nemar nadređenih u čuvanju bočnih položaja i što se potom sam događaj nije ni prijavio zapovjedništvu u Osijek.

Padobranac je nekoliko dana u tajnovitosti snimao potenci­jalne opasnosti u Rosinjači jer su se tijela nalazila pet kilometara od braniteljskih položaja, svega stotinjak metara ispred neprijateljskih uporišta i u stvari su ostavljena kao mamac. Isplanirana je akcija u ko­joj su Frankopani osigurali teren, a grupa branitelja iz 106. je šatorskim krilima i konopcima trebala izvući poginule prijatelje. Padobranac je upravo zbog naknadnih posljedica ove tragedije inzistirao na doku­mentiranju cijele akcije, te je grupi priključen novinar Romulić koji je kamerom HTV-a snimio izvlačenje.

Sama akcija trajala je dugo, započeta je u noći, a do svitanja je iz šume konačno izvučeno 15 od 16 poginulih. Tijelo posljednjeg preminulog, Mihajla Pelegrina, još se nalazi u miniranom području. U najopasnijem dijelu operacije ekipa koja je izvlačila poginule iz šume suočila se s dvije velike poteškoće. Tijela koja su ostavljena bila su smrznuta i u neprirodnim položajima, a što je najgore, zbog hladnoće su poprimila gotovo dvostruko veću težinu od uobičajene. Ipak, akcija je uspješno izvedena! Tijela su kroz šumu, jarke i kukuruz kilometrima vučena do kamiona-hladnjače us­lijed čega se grupa suočila s još jednom neugodom; nakon punih osam dana od pogibije, tijela su u dodiru sa dnevnim svjetlom poprimila neopisivo težak miris raspadanja.

Cijela operacija je zbog osobnih in­teresa (točnije: krivice) sve do nedavno bila zataškavana i na neki način pretvorena u nerazjašnjeni lokalni mit. Ipak, mozak ove akcije, Mladen Mikolčević, napokon je dočekao da istina izađe na svjetlo dana, a ci­jeli će događaj nakon 20 godina u prosincu biti premijerno prikazan u filmu kojega je režirao Branko Schmidt.

DIO BOJNE S DOPUSTA JE OTIŠAO U MOSTAR DA BI POMOGAO GRADU U SUPROTSTAVLJANJU JNA
Nakon učvršćivanja linije na Šuici dio bojne dobio je pravo na kraći dopust. Neki su ga odlučili radno iskoristiti i priključili su se ekipi ko­mandosa koju je formirao Thomas Linder. Odredište je bio centar rat­nog pakla, apokaliptični Mostar.

Uz Frankopane je krenuo dvojac iz Zrinskih: Linder i Ante Luketić, a vrlo je zanimljiva i nacionalna struk­tura cijele grupe. Uz Hrvate: Luketića, Krešu Raguža, Robija Durana, Tomicu Bajsića, Krunu Sedlara, Željka Galića i Veselka Lebu, činili su ju strani dragovoljci: Nijemac Thomas, Ukrajinac Saša, Poljak Roman, Slovenac Joža, i Francuz Besson.

Cilj je bio napraviti prvu napadajnu akciju, toliko potrebnu za prekid okupacije Mostara. Grad se nalazio pod totalnom opsadom, a izgledao je kao kompilat razrušenog Vuko­vara i Varšave. Thomas se odmah prihvatio planiranja akcije, a za to vri­jeme grupa je čuvala linije obrane i odradila jednu značajnu operaciju, izvukavši pod okriljem noći sa lijeve strane Neretve veći broj trupala, žrtava srpske agresije.

Napad, ustvari Linderova vizija, uslijedio je na­kon nekoliko dana izviđanja. Cilj napada bio je kapitalne vrijednosti; udarilo se na uporište JNA – Sjeverni logor. Linder je svakom koman­dosu dodijelio određeni zadatak pa se znalo na sekundu kada tko otpočinje s vatrom i na koje će točno mete pucati: protuavionske top­ove, tenkove, kamione, bunkere ili lake avione. Ekipa se postavila jako široko, akcija je započela vatrom iz brzopoteznog topa, donesenog na brdašce nasuprot vojarne. Dok je JNA odgovarala vatrom na taj položaj, s kojega im je pogođen prvi tenk, komandosi otpočinju vatru i iz drugih položaja, uvijek u različitim razmacima.

Posebno zbunjujuća bila je komunikacija motorolama na stranim jezicima, a napad se ponavljao i iduća dva dana identičnom metodom brzog i čestog udara s različitih pozicija. JNA je bila uvjerena kako joj tolike gubitke u tehnici i ljudstvu nanosi velika vojna sila, a ne dobro naoružanih i spretnih 12-ak ko­mandosa. Stoga i nisu kretali u pješački protunapad, već su uzvraćali teškom paljbom iz svih vrsta naoružanja.

Na samom koncu trodnevne akcije, u fazi povlačenja, poginuo je Thomas Linder, strateg bitke koja je bila temelj i poticaj za kasnije pobjedničke akcije domaćeg življa protiv okupatorske JNA. Osiguravši vatrom svoje ljude, jednog po jednog, u pretrčavanje ceste, krenuo je posljednji i bio pogođen krhotinom gran­ate. Mostarci se i danas sjećaju istinskog ratnog heroja, a njemu je u čast podignut spomenik na mjestu pogibije koji svjedoči o ovom rijetko spominjanom podvigu hrvatskih komandosa.

JNA I NJEZINI NASLJEDNICI IMALI SU DOBRIH IZVIĐAČA I DIVERZANATA, ALI RAD TIH GRUPA BIO JE DALEKO ISPOD KRITERIJA KOJIH SU SE DRŽALI PRIPADNICI HRVATSKIH SPECIJALNIH POSTROJBI

Hrvatske komando postrojbe, prvenstveno Frankopani i Zrinski, prak­ticirali su metodologiju ratovanja koja je u potpunosti odudarala od doktrine masovnog ratovanja koju su desetljećima propovijedali sena­tori JNA.

Smisao protivničke doktrine svodila se na napade po formu­li: topnički udar, proboj teškom tehnikom iza koje nastupa pješaštvo. Ne može se reći da JNA i njezini nasljednici nisu imali dobrih izviđača i diverzanata, naprotiv. Ali u globalu rad tih grupa bio je daleko ispod kriterija kojih su se držali pripadnici hrvatskih specijalnih postrojbi.

Ono što je izdvajalo komando postrojbe iz Kumrovca, a posebno Frankopane, bilo je pravo na samostalnost i poštivanje svačije indi­vidualne vrijednosti. Od prvih jesenjih dana, grupa od svega tri ko­mandosa nanosila je neprijatelju veliku štetu na području Dalmacije.
Čak i u Slavoniji, kada je bojna djelovala u gotovo kompletnom sas­tavu, individualne aktivnosti pojedinaca i mikro-grupa nisu bile ri­jetkost. Možda upravo akcija u Mostaru najzornije predočuje poentu i značaj rada takvih skupina. Frankopanima se na Šuici priključilo nekoliko pripadnika Zrinskih, predvođenih Luketićem i Linderom, čija postrojba tada nije imala većih napadajnih aktivnosti, a koji su smatrali kako treba inzistirati na diverzijama u neprijateljskoj poza­dini.

Nakon aktivnosti na Kupresu, Linder je oko sebe okupio malu grupu ljudi koji su bili svjesni da ih vodi ratnik koji prakticira jednu još višu razinu komando aktivnosti. Pokušajmo samo zamisliti zapovjed­nika klasične postrojbe kako bi reagirao na ideju o samostalnom djelovanju svojih elitnih vojnika u operacijama nepoznate i krajnje rizične perspektive.

Zapovjednici Frankopana (i Zrinskih) dopuštali su ovakvu razinu individualizma iz vrlo jednostavnih razloga: znali su da će njihovi momci odraditi dobar posao, a također su znali da čak i u ovakvim akcijama iza tih djela neće ostajati ''repovi''. Operacija u Mostaru takvo što potvrđuje. Nakon uništavanja tenka T55, na bojište je izašlo vozilo hitne pomoći da izvuče nastradale tenkiste. Linder tada izdaje zapovijed za obustavu vatre, koja čak i nije bila potrebna jer su svi komandosi te grupe držali do morala i pravila Ženevske kon­vencije.

Iz svih postignutih rezultata jednostavno je shvatiti koliko su produktivne bile akcije ovih samostalnih mini-grupa, svejedno jesu li djelovale u broju od minimalnih 3-4 ili optimalnih 12-15 članova. Osobna želja za akcijom, mobilnost u kretanju, mogućnost djelovanja na teritoriju stotinama kilometara udaljenom od matične postrojbe, tjelesna spremnost, metode i upotreba posebnog naoružanja... Sve su to čimbenici koji su kao posljedicu imali krajnje ''djelotvornu'' ak­tivnost mikro-grupa hrvatskih komandosa.

Tekst i foto: Tomislav Šulj
Objavio: VP Magazin za vojnu povijest broj 5, kolovoz 2011.

www.udruga-gavran.hr

Pogledajte fotogaleriju:

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Branitelji


OBAVIJEST ČITATELJIMA BRANITELJSKOG PORTALA

Offline - Braniteljski portal

Poštovani posjetitelji i prijatelji Braniteljskog portala, Molimo Vas da uvažite našu ispriku jer Vam Braniteljski portal zbog tehničke nadogradnje tijekom sutrašnjeg dana neće biti dostupan.

Društvo


OBAVIJEST ČITATELJIMA BRANITELJSKOG PORTALA

Offline - Braniteljski portal

Poštovani posjetitelji i prijatelji Braniteljskog portala, Molimo Vas da uvažite našu ispriku jer Vam Braniteljski portal zbog tehničke nadogradnje tijekom sutrašnjeg dana neće biti dostupan.

Tehnologija


Srpski hakeri Tesla Team napali stranice hrvatskih pravaških stranaka

Hacked by teslateam

Sa pravom se moze reci da je rodonacelnik ustastva, kakvog ga mi danas poznajemo, hrvatski "otac domovine" Ante Starcevic. Taj licki polu-Srbin rodjen u Zitniku kod Gospica vec kao student teologije i filozofije artikulise svoje politicke stavove koji ce biti nesto novo na tadasnjoj politickoj sceni Hrvatske, početak je poruke koju su hakeri ostavili pravašima.

Ratni zločini


Umro okrivljenik za ratni zločin Rajko Milošević

KBC Osijek

OSIJEK, 2. travnja 2013. - U Kliničkom bolničkom centru (KBC) Osijek umro je Rajko Milošević (54), okrivljenik za ratni zločin protiv hrvatskih civila u Bapskoj od 1992. do 1995. godine, koji je čekao početak ponovljenog suđenja za to kazneno djelo, izvijestio je Županijski sud u Osijeku, dodajući kako je Milošević zbog karcinoma od kojeg je bolovao bio pod stalnim liječničkim nadzorom.

Sport

Kultura