Za "Oluju" je odgovorno srpsko vodstvo i velikosrpska politika


Za "Oluju" je odgovorno srpsko vodstvo i velikosrpska politika

Hrvatska ne slavi „Oluju“ zbog patnje njenih građana srpske nacionalnosti koji su zbog zločinačke politike svojih vođa i najnovijeg velikosrpskog projekta da „svi Srbi žive u jednoj državi“ smrtno stradali ili su morali napustiti svoje domove, nego upravo zbog činjenice da je „Olujom“ poražena takva suluda, višestoljetna velikosrpska politika te da je tek „Olujom“ omogućena teritorijalna cjelovitost Republike Hrvatske?
S obzirom na razne apele i zahtjeve koji se opet, kao i svake godine uoči “Oluje”, pojavljuju u medijima u Hrvatskoj, nije suvišno ponoviti neke činjenice. Oslobodilačkom i pobjedonosnom vojno-redarstvenom operacijom "Oluja" u kolovozu 1995. praktično je završio rat u Republici Hrvatskoj i onemogućena je realizacija velikosrpskoga projekta, čiji je cilj bio stvaranje jedinstvene srpske države sa zapadnim granicama duboko na području Republike Hrvatske, na zamišljenoj liniji Virovitica - Pakrac - Karlovac - Ogulin – dio Gorskog Kotara - Karlobag. Nažalost, zbog isključive i zločinačke politike srpskoga vodstva, reintegracija okupiranoga hrvatskoga teritorija se 1995. nije mogla provesti mirnim putem, a zbog moguće srpske okupacije Bihaća u BiH, početkom kolovoza 1995. više se nije smjela ni odgađati. To potvrđuju i brojni dokumenti srpske provenijencije, koji ujedno pokazuju i tko je odgovoran za odlazak u izbjeglištvo hrvatskih građana srpske nacionalnosti uoči i tijekom "Oluje". Zapravo, a s obzirom na ponovne izjave onih koji nas uporno suočavaju s prošlošću u režiji Haaga, nije suvišno ponoviti da se sadržaj brojnih srpskih dokumenata može sažeti u izjavama najviših dužnosnika "krajinske" paradržave iz 1991. i 1995.:

- Uvjeravam vas da ćemo mi u Krajini prije izginuti ili se iseliti iz Krajine u Evropu nego što ćemo pristati na bilo kakav život u bilo kojoj državi Hrvatskoj. Za ovaj svoj stav ja imam potvrdu u plebiscitarnoj, stoprocentno izraženoj, volji srpskog naroda u Krajini. Tu volju, da vas podsetim na tu činjenicu, do sada smo dva puta ispitivali ("predsjednik Vlade SAO Krajine" Milan Babić, 1991.).

- Za prihvatanje koncepcije tzv. mirne reintegracije Krajine u Hrvatsku, smijemo li mi na [to] pristati? (...) Život u Hrvatskoj bio bi gori od svakog rata. Život u Hrvatskoj - zar bi to bio život? (…) Rat između RH i RSK mora se završiti pobedom jedne i porazom druge strane. Dok se to ne desi, rat se neće i ne može završiti („predsjednik Republike Srpske Krajine“ Milan Martić, 8. i 10. veljače 1995.).

“Stručnjaci za suočavanje s prošlošću” ovih dana apeliraju, zapravo zahtjevaju, da “treba procesuirati progon 20 tisuća srpskih civila, što je utvrdio i Haaški sud”. Uz to što su opet “zaboravili” istaknuti podatak da je uoči „Oluje“ u progonstvu živjelo više od 300.000 Hrvata kojima je velikosrpska politika onemogućila povratak u domove iz kojih su protjerani, većina njih već 1991. godine, “zaboravili” su napomenuti i vrlo važnu činjenicu da je, ma što god tvrdio Haaški ili bilo koji sud, za odlazak Srba iz Hrvatske tijekom (ali i uoči) “Oluje” odgovorno srpsko vodstvo. Uz dokumente “RSK”, odgovornost srpskog vodstva za odlazak i stradanje srpskoga stanovništva iz Hrvatske tijekom “Oluje” potvrđuje i pregled tiska objavljenog u Srbiji i Crnoj Gori neposredno nakon “Oluje”. Zbog svih “stručnjaka za suočavanje s prošlošću” nije suvišno podsjetiti, primjerice, da je čak i Vuk Drašković, tadašnji vođa opozicijske stranke Srpskog pokreta obnove i jedan od žešćih zagovaratelja velikosrpske politike početkom 1990-ih, kao uzrok stradanja Srba iz „RSK“ naveo njihovu isključivost u provedbi odluke da svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi: Već godinama u Srbiji se viče kako Krajina nikada neće ni pomišljati da živi igdje osim u velikoj Srbiji. Ta nerealnost toliko je bila snažna da je ušla u svijest i podsvijest velikog broja naroda. Krivi su svi koji su hranili narod takvom opasnom iluzijom. Na drugoj strani, mi koji nismo mislili tako, ispostavlja se da nismo bili u stanju objasniti narodu da je u velikoj zabludi. Zato što nismo uspjeli reći narodu na vrijeme što ga čeka i sami smo krivi (“Gurat ću na svaka vrata”, Vreme, 21. VIII. 1995.).

Istodobno, dužnosnici “RSK” međusobno su se optuživali u medijima ili pravdali svoje odluke i time zapravo priznali svoju odgovornost. Posebno je znakovita izjava “ministra vanjskih poslova RSK” Milivoja Vojnovića objavljena u srpskom dnevnom tisku da je “cilj evakuacije bio i uvlačenje Srbije i Jugoslavije u rat” (Politika, 23. VIII. 1995.). Jedan od komentara u srpskom tisku neumoljivo se nameće kao zaključak: Krajinska bežanija ima svoju jasnu identifikacionu šifru … jasno je da je usvajanjem politike sa Pala (političko središte Srba u BiH tijekom 1990-ih) celokupno rukovodstvo RSK, od predsednika Republike, Vlade i vojnog vrha, palo na istorijskom ispitu, i da je isključivo odgovorno za sudbinu 200.000 Srba iz zapadnog krajinskog dela (Radovan Kovačević, “Ko je doneo odluku o evakuaciji RSK”, Politika, 27. VIII. 1995.).

“Stručnjaci za suočavanje s prošlošću” kažu da se “proslava vojno-redarstvene akcije Oluja, koja se obilježava 5. kolovoza, ne bi smjela održavati dok se ne istraže svi zločini Hrvatske vojske nad srpskim stanovništvom” (“Večernji list”, subota, 4. kolovoza 2012., str. 7). Ne mogu se sjetiti da su isti stručnjaci Hrvatskom saboru, zastupnicima u EU parlamentu, Vijeću sigurnosti UN-a itd. poslali apel / zahtjev da se zabrani održavanje proslava antifašističkih obljetnica dok se ne istraže svi zločini “antifašista”… Vjerujem da takvi stručnjaci ne bi propustili poslati i takav apel, jer su kriteriji i vrijednosni sustav jednaki za sve žrtve. Barem bi trebali biti jednaki… Ili ćemo povjerovati u riječi izrečene hrvatskoj javnosti u nedavnom “Nedeljom u 2” da mediji tim “stručnjacima” ne objavljuju izjave o zločinima nad Hrvatima… (vjerojatno zato kako bi narod u Hrvatskoj pomislio da te “stručnjake” zanimaju samo srpske žrtve). Zločesti mediji!

Ne mogu vjerovati da „stručnjaci za suočavanje s prošlošću“ u spomenutom apelu / zahtjevu spominju samo potrebu „procesuiranja stradanja 40 srpskih civila u 'Oluji', što je utvrdio Haški sud“, kao da su svi počinitelji zločina nad Hrvatima i nesrbima do sada procesuirani. Podsjetit ću na broj od najmanje 145 masovnih i više od 1200 pojedinačnih grobnica sa žrtvama zločina srpskih postrojbi (do sada su ekshumirani posmrtni ostaci najmanje 3782 hrvatska branitelja i civila): Antin, Antunovac, Baćin, Balinci, Beli Manastir, Berak, Bilje, Bogdanovci, Bruška, Bučje, Cerić, Cetingrad, Čakovci, Čanak, Četekovac, Ćelije, Dalj, Donji Čaglić, Drežnik, Drniš, Erdut, Ernestinovo, Ervenik, Glina, Glinsko Novo Selo, Glinska Poljana, Grabovac, Gređane, Hrvatska Kostajnica, Hum, Ilok, Ivanovo Selo, Jankovci (Novi i Stari), Jasenice, Joševica, Kijevo, Korlat, Kostrići, Kraljevčani, Kusonje, Lipik, Lisičić, Lovas, Lovinac, Maja, Marinci, Medviđa, Mikluševci, Mohovo, Nadin, Negoslavci, Okučani, Pakrac, Pakrački Vinogradi, Petrinja, Pecki, Petrovci, Plavićevac, Poljanak, Saborsko, Selište, Skela, Smilčić, Smoljanac, Slunj, Sonković, Sotin, Struga, Svinjarevci, Široka Kula, Škabrnja, Šopot, Tenja, Tordinici, Tovarnik, Vaganac, Viduševac, Voćin, Vukovar i Ovčara, Zemunik Donji i druga stratišta diljem Hrvatske, na kojima su zlostavljani i ubijeni hrvatski branitelji i civili. Siguran sam da objektivni stručnjaci za suočavanje s prošlošću ne bi zaboravili spomenuti i hrvatske žrtve. Ili su to mediji “opet” namjerno izostavili kako bi narod u Hrvatskoj pomislio da „stručnjake za suočavanje s prošlošću“ zanimaju samo srpske žrtve. Ili možda nisu važne činjenice, nego samo ono što utvrdi Haški sud...

Kad je riječ o kriterijima, zadivljuje dosljednost jedne veličine iz redova srpske nacionalne manjine koja uporno odbija sudjelovati u protokolu obilježavanja “Oluje”, a kao razlog navodi činjenicu da su u “Oluji” počinjeni zločini i stradali civili (nažalost, kao i u svakoj završnoj operaciji takvih razmjera bilo je i zločina, ali to ne mijenja oslobodilački karakter te operacije). Međutim, isti svakoga 27. srpnja neizostavno sudjeluje u obilježavanju “Dana ustanka” u Srbu, iako su “ustanici” zbog kojih se obilježava taj datum počinili brojne zločine nad civilima. Zaista zadivljujuća dosljednost…

Treba li ponavljati da Hrvatska ne slavi „Oluju“ zbog patnje njenih građana srpske nacionalnosti koji su zbog zločinačke politike svojih vođa i najnovijeg velikosrpskog projekta da „svi Srbi žive u jednoj državi“ smrtno stradali ili su morali napustiti svoje domove, nego upravo zbog činjenice da je „Olujom“ poražena takva suluda, višestoljetna velikosrpska politika te da je tek „Olujom“ omogućena teritorijalna cjelovitost Republike Hrvatske?

Naravno, da svaki zločin treba osuditi, a njegove počinitelje kazniti, bez obzira na to tko ga je i u ime čega ili koga počinio. To je preduvjet da se ne pomuti čistoća ideje i cijelog događaja, odnosno da pobjednik ne postane moralni gubitnik. Sjećanje na dane ponosa i slave u Domovinskom ratu, pa tako i na oslobodilačku operaciju „Oluja“, stoga ne može biti potpuno ako pritom s posebnim pijetetom ne pomislimo na sve poginule hrvatske branitelje, ali i na sve nevine žrtve rata, bez obzira na njihovu etničku ili vjersku pripadnost. Toga smo svjesni i bez javnih apela raznoraznih „stručnjaka“, čije djelovanje je toliko suptilno i neutralno da se s pravom postavlja pitanje žele li oni probuditi savjest javnosti ili je njihova zadaća javnost savjesno iziritirati.

I na kraju, zbog svega onoga što slijedi u Haagu, ali i zbog zaboravljanja činjenice da je “Oluljom” barem donekle spašen obraz “međunarodnoj zajednici”, ukoliko je išta ostalo od njega, ne mogu a ne podsjetiti na činjenicu da su “Olujom” spašeni životi više tisuća stanovnika, uglavnom muslimana, u bihaćkoj enklavi (procjene CIA-e kažu da bi žrtve bile tri puta veće nego u Srebrenici). Uz dokumente „RSK“, o teškoj vojnoj situaciji i dramatičnom stanju u Bihaću potkraj srpnja 1991. svjedoče i Izvješća Komande 5. korpusa ABiH poslana iz Bihaća Glavnom stožeru HV-a i Veleposlanstvu BiH u Zagrebu.

U izvješću GSHV-u od 21. srpnja 1995. „komanda 5. korpusa AbiH“ navodi da je korpus pretrpio „velike gubitke u živoj sili i značajan gubitak teritorije“, da su „zalihe municije i borbenih sredstava ispod kritičnog nivoa“, te da „pri ovakvom tempu napada agresora, može pružati organizovanu odbranu u naredna dva do tri dana“. Istoga dana, u pismu koje je poslao predsjedniku Republiku Hrvatske Franji Tuđmanu, tadašnji načelnik bihaćke općine Adnan Alagić navodi da se „dramatičan položaj iz sata u sat usložnjava jer je humanitarna situacija još od ranije katastrofalna“, da su zabilježeni prvi slučajevi umiranja od gladi, da je „sudbina oko 180.000 stanovnika unsko-sanskog kantona neizvjesna“, da će se „boriti bez obzira na cijenu i neodlučnost međunarodne zajednice“, te da „jedinu nadu polažu u naše hrabre borce i prijateljski hrvatski narod“.

Dva dana kasnije, 23. srpnja, Komanda 5. korpusa ABiH upoznala je Glavni stožer HV-a da se stanje pogoršalo i izmaklo nadzoru, te da postoji mogućnost da bihaćko područje do večeri bude rasječeno na dva dijela, „a 5. korpus razbijen“. Dan kasnije, Komanda 5. korpusa, Glavni stožer HVO-a Bihać i Općinski odbor HDZ-a Bihać uputili su političkim i vojnim tijelima u Zagrebu apel za pomoć. „Molimo Vas, shvatite ovu nastalu situaciju krajnje ozbiljno i poduzmite hitne i radikalne mjere u cilju spašavanja stanovništva i teritorije Unsko-sanskog kantona“. U izvješću od 26. srpnja navodi se da je 5. korpus ABiH „posljednjih dana imao 700 boraca izbačenih iz stroja i da samo spajanje sa HV-om daje realnu mogućnost opstajanja (5. korpusa ABiH i stanovnika Bihaća), te da se to mora prezentirati „mjerodavnim organima“.

Zbog toga je, da bi po drugi put (nakon zime 1994.) spasila Bihać, Hrvatska morala reagirati odlučno i žurno. Uslijedila je „Oluja“ i prijateljski hrvatski narod spasio je stanovništvo Bihaća i okolice...

Branitelji


OBAVIJEST ČITATELJIMA BRANITELJSKOG PORTALA

Offline - Braniteljski portal

Poštovani posjetitelji i prijatelji Braniteljskog portala, Molimo Vas da uvažite našu ispriku jer Vam Braniteljski portal zbog tehničke nadogradnje tijekom sutrašnjeg dana neće biti dostupan.

Društvo


OBAVIJEST ČITATELJIMA BRANITELJSKOG PORTALA

Offline - Braniteljski portal

Poštovani posjetitelji i prijatelji Braniteljskog portala, Molimo Vas da uvažite našu ispriku jer Vam Braniteljski portal zbog tehničke nadogradnje tijekom sutrašnjeg dana neće biti dostupan.

Tehnologija


Srpski hakeri Tesla Team napali stranice hrvatskih pravaških stranaka

Hacked by teslateam

Sa pravom se moze reci da je rodonacelnik ustastva, kakvog ga mi danas poznajemo, hrvatski "otac domovine" Ante Starcevic. Taj licki polu-Srbin rodjen u Zitniku kod Gospica vec kao student teologije i filozofije artikulise svoje politicke stavove koji ce biti nesto novo na tadasnjoj politickoj sceni Hrvatske, početak je poruke koju su hakeri ostavili pravašima.

Ratni zločini


Umro okrivljenik za ratni zločin Rajko Milošević

KBC Osijek

OSIJEK, 2. travnja 2013. - U Kliničkom bolničkom centru (KBC) Osijek umro je Rajko Milošević (54), okrivljenik za ratni zločin protiv hrvatskih civila u Bapskoj od 1992. do 1995. godine, koji je čekao početak ponovljenog suđenja za to kazneno djelo, izvijestio je Županijski sud u Osijeku, dodajući kako je Milošević zbog karcinoma od kojeg je bolovao bio pod stalnim liječničkim nadzorom.

Sport

Kultura