O 'promenama Izvršnog saveta opštine Vukovar' i 'ćirilici' u Vukovaru


Ante Nazor

Takva mržnja 'pobednika' i 'oslobodilaca' u okupiranom Vukovaru prema svemu što je hrvatsko nameće pitanje jesu li se Srbi u Vukovaru koji traže službenu uporabu ćirilice, tijekom mirne reintegracije toga područja u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske zaista toliko promijenili da Hrvatsku iskreno prihvaćaju kao svoju državu, ili su tek primorani na život u Hrvatskoj. Svi postojeći zakoni, političke odluke i postoci, manje su važni od odgovora na to pitanje, jer o njemu ovisi hoće li se poštovati ili prekršiti moralni zakon.

Zaboravih se u prošloj kolumni zahvaliti, pa sad zahvaljujem „Zdravkecu“ na podacima koje je iznio u svom komentaru, vezanim za gospodarstvo i privatizaciju. Već sam rekao da o tome ne znam puno i zato sam zahvalan za svaki podatak koji može biti prilog ekonomskoj povijesti Hrvatske u 1990-im. Da se pritom zaista ne smije zanemariti situacija u jugoslavenskom gospodarstvu krajem 1980-ih, potvrđuje i odlomak iz materijala s političkim stavovima vrha JNA o rješavanju političke krize u Jugoslaviji, koji je „Komanda 5. vojne oblasti“ JNA 25. lipnja 1991. dostavila podređenim postrojbama: „Privredni sistem i privreda Jugoslavije su pred potpunim raspadom i kolapsom. Ljudi su na ivici gole egzistencije. Zaposleni u privredi ne primaju ni minimalne lične dohotke, a dalje siromašenje privrede i stanovništva neminovno bi vodilo izbijanu masovnih socijalnih eksplozija sa nesagledivim posledicama.“

Bio bih zahvalan i „minutusu“ da je nabrojio „rodjačke akcije obitelji Tuđman“ i „njihov prizemni kriminal iz koristoljublja“ o kojem govori, pa da procijenimo je li riječ o podacima zrelog i dobro obavještenog ekonomskog analitičara ili se njegova priča temelji na podacima iz satiričnih novina koje spominje kao „svijetli“ primjer i tekstova „stručnjaka“ za ekonomsku povijest. Upravo komentari „Zdravkeca“ i „minutusa“, koji totalno različito prikazuju ulogu predsjednika Tuđmana u privatizaciji i ekonomskoj politici, pokazuju koliko nedostaje pravi, znanstveni pregled ekonomske povijesti Hrvatske u 1990-im, pa da i na temelju raščlambe gospodarstva možemo govoriti o hrvatskim vladama i predsjednicima te njihovim zaslugama i minusima, odnosno posljedicama koje su njihove odluke imale za budućnost Hrvatske i standard njezinih građana od 1990. do danas.
Ponovit ću po ne znam koji put, o povijesti se ne može govoriti objektivno, ako se zanemari „kontekst vremena“. Jednako tako, „kontekst vremena“, ali i „kontekst događaja“, ne smiju zanemariti ni odluke koje danas donosimo, posebice na područjima ili o područjima s „teškom“ prošlošću, koja neriješenim problemima ili otvorenim pitanjima gotovo svakodnevno „pritišće“ tamošnje preživjele (!) stanovnike. Ako zaista želimo biti pravedni i mudri.

Na razmišljanje o tome potiču aktualni događaji u Vukovaru i rasprave o „obveznom“ uvođenju ćirilice, koja je zaista tijekom povijesti bila i hrvatsko pismo. Doduše ne taj tip o kojem se raspravlja u Vukovaru (kroz srednji vijek i novovjekovlje na hrvatskom etničkom prostoru razvila su se tri osnovna regionalna tipa hrvatske ćirilice, s posebnostima koje su je dijelile od ostalih južnoslavenskih ćiriličnih pismenosti), no upravo povijesni izvori na ćirilici potvrđuju da je uporaba triju pisama važna osobitost hrvatske kulturne povijesti i pismenosti, odnosno da su Hrvati tijekom povijesti, uz glagoljicu i latinicu, u svakodnevici upotrebljavali i treće pismo – ćirilicu. Znanstvenici su zaključili da pregled svih triju pisama koja su se koristila među Hrvatima u srednjem vijeku jasno pokazuje koliko je širok spektar sveukupnog kulturnog stvaralaštva kroz više od osam stoljeća na hrvatskim prostorima. Ne samo kroz spomenutu trojnost („tropismenost“), nego i u „složenosti razvoja svakoga pojedinog pisma (sa svim funkcionalnim i regionalnim tipovima i podtipovima), pokazalo se u kojoj je mjeri hrvatska kultura policentrična i izvorno bikulturalna (latinskoga i bizantskoga izvorišta), te kolika je bila snaga da se na temelju te raznolikosti zaokruži konstituiranje jedinstvene nacionalne pismenosti, a prema njoj i filologije.“ Dakle, „otvorenost“ hrvatskoga društva tijekom povijesti neupitna je i potvrđuje da aktualni problem u Vukovaru nije ćirilica kao pismo, nego upravo toliko važan „kontekst vremena i događaja“. A zaključak razmišljanja o tome, proizlazi iz izvora srpske provenijencije o nedavnoj prošlosti na vukovarskom području. Ovdje ću, kao znakoviti uzorak za razdoblje 1991.-1995., izdvojiti neke od dokumenata koji još nisu objavljeni, a koji potvrđuju kontinuitet isključive politike srpskog vodstva na okupiranim područjima Republike Hrvatske i njezinu povezanost s vodstvom u Beogradu.

Primjerice, 27. srpnja 1994., u Izvješću „Komande 7. korpusa SVK o održanom seminaru pomoćnika komandanata za moralno-vjerske i propagandne poslove postrojbi korpusa“ navodi se „jedinstven stav da je ovo poslednja šansa Srpskom narodu da stvori jedinstvenu Srpsku državu u koju će ući svi etnički prostori na kojim vekovima živi Srpski narod“ te da „ovaj stav mora znati svaki pošteni Srbin kome u srcu leži jedinstvena Srpska država“ i da je to „zadatak ispred svih zadataka svakog Srbina“. U tom smislu navodi se da je „osnovni cilj i svrha postojanja i delovanja SVK formiranje jedinstvene Srpske države na vekovnim Srpskim prostorima“, a u drugom dokumentu ističu se zaključci „Skupštine RSK“ na sjednici u Plitvicama da se skupštinama Srbije i Crne Gore uputi prijedlog o provedbi „ujedinjenja svih srpskih zemalja“.

Uza to se, 31. srpnja 1994., u Izvješću „Glavnog štaba SVK“ predsjednicima Republike Srbije i „RSK“, Slobodanu Miloševiću i Milanu Martiću, te načelniku Generalštaba VJ, general-pukovniku Momčilu Perišiću, između ostaloga, navodi „da su sazreli uslovi za ujedinjenje dve srpske države (RS i RSK) u jedinstvenu državu“ te da se pomoć muslimanima u BiH dostavlja najvećim dijelom preko Hrvatske. Terorističke namjere srpskoga vodstva, u skladu s prihvaćenom „Strategijom realne prijetnje“, koju je kao strategiju odmazde ili odvraćanja, osmislio general-pukovnik prof. dr. Radovan Radinović, potvrđuje Izvješće „Komande 21. korpusa Glavnom štabu SVK“ od 5. kolovoza 1994., o raspoređivanju raketnog diviziona „DVINA“ u zoni odgovornosti te „komande“ jer oni mogu gađati najveći broj ciljeva u slobodnom dijelu Hrvatske.

Podsjetit ću, spomenutom strategijom „masovne odmazde po svim vitalnim objektima i ciljevima na celom hrvatskom državnom prostoru“ željelo se Republiku Hrvatsku odvratiti od primjene vojne sile radi oslobađanja svog okupiranog područja i dovesti je u poziciju „dugotrajnog umiranja u agoniji“. Strategija je uključivala napade raketama zemlja-zemlja, višecijevnim bacačima raketa i dalekometnim topništvom, a predloženi ciljevi su bili Zagreb „sa infrastrukturom i industrijskim kapacitetima („na svega 24 km od srpskih vatrenih položaja na kordunaškom i banijskom ratištu“), „grad Karlovac kao najveća urbana celina i industrijski centar na Kordunu“ („svega nekoliko kilometara od srpskih položaja“), „Sisak kao petrohemijski i metalurški centar“ („svega 6 km od prednjeg kraja srpske obrane“), itd. Njezin zaključak je glasio: „Republika Srpska Krajina je u stanju da nanese neprihvatljive gubitke i razaranja Hrvatskoj po objektima ciljevima koji za Hrvatsku predstavljaju najviše vrednosti. Tu ponajprije mislimo na Zagreb i njegovu širu okolicu. Rušenje i razaranje Zagreba Hrvatska niti može niti sme prihvatiti.“

Iznimno su potresni dokumenti „MUP-a RSK - Sekretarijata u Vukovaru“ - „službene beleške“ i „posebni izveštaji“ o ubojstvima Hrvata na vukovarskom području iz šovinističkih pobuda. Primjerice, „Budač Ivana, njegove supruge Marije te kćerke Brigite“ u Marincima 20. svibnja 1992. godine. O karakteru ljudi koji su vodili istragu o tom ubojstvu govori činjenica da se predmet o tome vodio pod nazivom „Teška kradja puškomitraljeza...“. Zbog istog motiva, u studenom 1992. u Novim Jankovcima, u „akciji Berak 2 – bacanje u bunar“, kojom je trebalo „pobiti sve Hrvate u Jankovcima“, ubijene su Stana Dikonić i Marta Jozić. Potresno je i memoarsko gradivo preživjelih, koje govori o robovlasničkom odnosu pojedinih Srba u okupiranom Vukovaru prema preostalim Hrvatima te o ubojstvima Hrvata, primjerice o ubojstvu obitelji Štefa Pakšeca (ubijeni su on, njegova supruga i dvoje djece) u travnju 1992. godine. Da to nisu bila jedina ubojstva Hrvata na okupiranom području, dakle u razdoblju kada na tom području nije bilo vojnih djelovanja, potvrđuje „Izvješće Organa bezbednosti Glavnog štaba SVK Upravi bezbednosti Generalštaba VJ“, od 21. siječnja 1993., da je već tijekom 1992. samo na okupiranom području istočne Slavonije „likvidirano 150 osoba nesrpske nacionalnosti“.

Netrpeljivost vladajućeg dijela srpskog stanovništva u okupiranom Vukovaru prema Hrvatima, hrvatskim nazivima i osobama iz hrvatske povijesti, čak i prema hrvatskim pjesnicima kojima su, očito je, „presudili“ zbog hrvatskog jezika i pisma, jasno se očituje i u „Rešenju o promeni imena ulica i trgova i utvrđivanju imena novih ulica u naseljenim mestima na području Opštine Vukovar“, koje je 16. srpnja 1992. donio „Izvršni savet Opštine Vukovar“. Ponajviše u odluci da se ulica Stjepana Radića preimenuje u ulicu njegova ubojice Puniše Račića!

Takva mržnja „pobednika“ i „oslobodilaca“ u okupiranom Vukovaru prema svemu što je hrvatsko nameće pitanje jesu li se Srbi u Vukovaru koji traže službenu uporabu ćirilice, tijekom mirne reintegracije toga područja u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske zaista toliko promijenili da Hrvatsku iskreno prihvaćaju kao svoju državu, ili su tek primorani na život u Hrvatskoj. Svi postojeći zakoni, političke odluke i postoci, manje su važni od odgovora na to pitanje, jer o njemu ovisi hoće li se poštovati ili prekršiti moralni zakon. Odgovor na to pitanje ujedno je i temelj za mudru odluku o statusu ćirilice i odnosu prema žrtvama u gradu čiji stanovnici još uvijek tragaju za stotinama svojih najmilijih, nestalih u srpskoj agresiji (između ostaloga, i spomenuta činjenica o nestalima, 15-ak godina nakon „mirne reintegracije“, pokazuje sadržaj odgovora).

Gledajući iz Zagreba, odluka o bezuvjetnoj primjeni zakona može se činiti kao jedino, iako nije i jednostavno rješenje. Ono je svakako u europskom duhu – naravno, onoga dijela Europe koji je dobio Nobelovu nagradu za mir jer se u njemu već više od pola stoljeća nije ratovalo. Hrvatska i Bosna i Hercegovina nisu imale tu sreću… No, treba predvidjeti da oni koji su u srpskoj agresiji izgubili svoje najmilije, mladost, dijelove tijela ili zdravlje, rutinsku primjenu te odluke na Vukovar, bez razmatranja prijedloga većine njegovih stanovnika (zašto ne i referenduma o tom pitanju), bez sluha za vapaje žrtava, mogu doživjeti kao i spomenuto „Rešenje o promeni imena ulica i trgova“ u okupiranom Vukovaru.

Autor: Ante Nazor

Branitelji


OBAVIJEST ČITATELJIMA BRANITELJSKOG PORTALA

Offline - Braniteljski portal

Poštovani posjetitelji i prijatelji Braniteljskog portala, Molimo Vas da uvažite našu ispriku jer Vam Braniteljski portal zbog tehničke nadogradnje tijekom sutrašnjeg dana neće biti dostupan.

Društvo


OBAVIJEST ČITATELJIMA BRANITELJSKOG PORTALA

Offline - Braniteljski portal

Poštovani posjetitelji i prijatelji Braniteljskog portala, Molimo Vas da uvažite našu ispriku jer Vam Braniteljski portal zbog tehničke nadogradnje tijekom sutrašnjeg dana neće biti dostupan.

Tehnologija


Srpski hakeri Tesla Team napali stranice hrvatskih pravaških stranaka

Hacked by teslateam

Sa pravom se moze reci da je rodonacelnik ustastva, kakvog ga mi danas poznajemo, hrvatski "otac domovine" Ante Starcevic. Taj licki polu-Srbin rodjen u Zitniku kod Gospica vec kao student teologije i filozofije artikulise svoje politicke stavove koji ce biti nesto novo na tadasnjoj politickoj sceni Hrvatske, početak je poruke koju su hakeri ostavili pravašima.

Ratni zločini


Umro okrivljenik za ratni zločin Rajko Milošević

KBC Osijek

OSIJEK, 2. travnja 2013. - U Kliničkom bolničkom centru (KBC) Osijek umro je Rajko Milošević (54), okrivljenik za ratni zločin protiv hrvatskih civila u Bapskoj od 1992. do 1995. godine, koji je čekao početak ponovljenog suđenja za to kazneno djelo, izvijestio je Županijski sud u Osijeku, dodajući kako je Milošević zbog karcinoma od kojeg je bolovao bio pod stalnim liječničkim nadzorom.

Sport

Kultura