Helena Peričić: Kad pišem ili pišem iskreno i do kraja, ili uopće ne pišem


Znanci u engleskom jezičnom prostoru uputili su me na tu kuću koja inače objavljuje znanstvene knjige i studije, a ovo objavljivanje književno-publicističkoga rukopisa za njih je svojevrstan izuzetak. I na tomu sam im iskreno zahvalna. U njihovoj odluci o objavljivanju presudila je literarna vrijednost rukopisa a uz to je - pretpostavljam - nakladniku bilo zanimljivo čitateljima ponuditi obavijesti o onomu što se to događalo u devedesetima (i kako je to iz jedne perspektive ispričano) u dijelu bivše Jugoslavije; to je vrijeme i prostor koji je Zapadnoj Europi posljednjih godina posebno zanimljiv.

Prof. dr. sc. Heleni Peričić, predavačici na Sveučilištu u Zadru i književnici, nedavno je knjiga "O riđanu, Petru i Pavlu" prevedena na engleski jezik i objavljena kod engleskog izdavača. U domaćoj je javnosti događaj predstavljen kao prvi prijevod i objavljivanje kod stranog izdavača knjige našeg autora o Domovinskom ratu.

Prvo, što Vama osobno predstavlja taj, svi će se složiti golemi, uspjeh?

- Počet ću s kraja Vašega pitanja: kad je riječ o mojim profesionalnim ili kreativnim preokupacijama - ne razmišljam u kategoriji uspjeha. Govoriti o velikom uspjehu u okolnostima u kojima ja radim, na više „kolosjeka": predavačkom, stvaralačkom i „pukom" egzistencijalnom - nekako mi je površno, pa čak i pomalo ironično, s obzirom na činjenicu da iza toga stoji puno truda, rada ali ujedno i nastojanja da se upravo izborim za vrijeme koji želim posvetiti onomu što me profesionalno, svjetonazorski i stvaralački zanima. Više razmišljam o rezultatima svoga angažmana, o smislu te kvalitetnom, pozitivnom pa i humanom ishodu svega što činim. Dakle, kao i u mnogim drugim situacijama, skeptična sam po pitanju „uspjeha" jer tu moju knjigu prije nekoliko godina, kad je tiskana u Hrvatskoj, malo je tko spomenuo u medijima, kao da je nije ni bilo. Naslućujem koji su tomu bili razlozi: knjiga je autobiografska, ali i publicistička te vrlo kritična prema našoj zbilji u devedesetima ali i nekim modelima ponašanja pojedinih „osjetljivih" ljudi koji su se u njoj prepoznali. To, dakle, prepoznavanje vjerojatno je imalo za posljedicu da je knjiga ostala uglavnom „u paketima".
Slučaj je htio

No, ja drukčije ne znam: kad pišem ili pišem iskreno i do kraja, ili uopće ne pišem. Knjiga onomad nije doživjela nikakvu reklamu, nikakvu distribuciju, dapače teško se mogla i kupiti. No, nitko o tomu u tzv. medijima, kažem, nije napisao ni riječi. O riđanu, Petru i Pavlu jednostavno je bila pometena „pod tepih", makar su je mnogi koji su je uspjeli pročitati - ljudi od struke, nepristrani i nekurtoazni - proglasili jednom od najboljih knjiga napisanih o Domovinskom ratu. Jedan je poznavatelj moga književnoga rada u svom intervjuu izjavio kako je riječ o knjizi koja bi trebala zbog svoje literarne i informativne vrijednosti biti „uvrštena u obveznu školsku literaturu za predmete povijest i hrvatska književnost".

Kako je došlo do toga da 'Cambridge Scholars Publishing' objavi prijevod Vaše knjige?

- Slučaj je htio. Kao i za štošta u životu. Znanci u engleskom jezičnom prostoru uputili su me na tu kuću koja inače objavljuje znanstvene knjige i studije, a ovo objavljivanje književno-publicističkoga rukopisa za njih je svojevrstan izuzetak. I na tomu sam im iskreno zahvalna. U njihovoj odluci o objavljivanju presudila je literarna vrijednost rukopisa a uz to je - pretpostavljam - nakladniku bilo zanimljivo čitateljima ponuditi obavijesti o onomu što se to događalo u devedesetima (i kako je to iz jedne perspektive ispričano) u dijelu bivše Jugoslavije; to je vrijeme i prostor koji je Zapadnoj Europi posljednjih godina posebno zanimljiv. Kao i u mnogim razdobljima u općoj povijesti i povijesti književnosti ovaj kraj predstavlja za stanovnika Zapadne Europe - „egzotiku". U šali, autoironično znam reći da stojim na tragu ljudi koji su o našim krajevima pisali za strance: Fortisovih (imperijalistički motiviranih) putopisa, Goetheova prijevoda Hasanaginice, raznih zapisivača slavenske usmene predaje...
Hrvatska - terra incognita

No doista, teško da će Zapadnu Europu zainteresirati nešto što je vezano uz naš prostor, a što donekle nije potvrda njihovih preuvjerenja naslijeđenih iz prošlih stoljeća. Ruku na srce: Zapadnoeuropejac u Hrvatskoj zna za Dubrovnik, za par otoka na kojima je jeo dobru ribu, i eventualno za koju klapsku pjesmu. U svakom drugom smislu, ovo je za njih „terra incognita". No, nadam se da im neka preduvjerenja ovom knjigom ipak uspijevam narušiti ili čak srušiti.

Neovisno o tome što je baš Vaše djelo o Domovinskom ratu prevedeno i objavljeno na engleskom jeziku, možete li nam kao sveučilišna profesorica i književna teoretičarka kazati koliki je značaj tog događaja za hrvatsku književnost?

- Objaviti kao stranac knjigu u Engleskoj nije jednostavno. Pogotovu ako si iz ovog našeg prostora, konkretno iz Hrvatske. Naša je književnost inače premalo zastupljena u inozemstvu, kako u prijevodima tako na filološkim studijima. O tomu često govorim na znanstvenim i stručnim skupovima; zagovaram nužnost da se to što prije ispravi pa da se najbolja imena hrvatske književnosti, od humanizma do suvremenosti, objave u kvalitetnim prijevodima i učine strancu pristupačnima. Kao povjesničar i komparatist književnosti vrlo mi je dobro poznato ono čega možda šira javnost nije svjesna: da pojedine zapadnoeuropske zemlje, uključujući i onu u kojoj je moja knjiga objavljena, kroz protekla desetljeća nisu bile sklone ni Hrvatskoj, a ni njezinoj književnosti. Postoje razni, pa i politički razlozi za to. Stoga, objaviti knjigu u Engleskoj koja - dapače - govori o Domovinskom ratu - objektivno: nije sitnica. Pogotovu ako je izdavač objavi u dvojezičnom izdanju koje uključuje taj naš „mali", slavenski, hrvatski jezik - to bi se doista moglo shvatiti kao izvanserijski uspjeh. No i ovaj put se o tomu uglavnom - šuti. Inzistirala sam kod nakladnika da osim na engleskom izdanje bude i na hrvatskom jeziku. Vjerujem da ima naših ljudi u inozemstvu koji nemaju nikakvu predodžbu o tomu što se ovdje događalo u prvoj polovici devedesetih, a rado bi o tomu čitali. Uostalom, ovo im je prigoda da se prisjete i svoga materinskog jezika.
Ratno iskustvo

No, mislim da će trebati neko vrijeme da pojedinci profesionalno vezani uz književnost - ali i oni koji stručno nemaju s njom veze - dođu do zaključka kako je ovo objavljivanje vrlo vrijedan i važan dogadjaj: kako za našu književnost tako za naš jezik, te za upoznavanje strane javnosti s događajima tijekom Domovinskog rata. Što se tiče literature o Domovinskom ratu unutar hrvatske književnosti - hrvatska književnost je bez sumnje bogata. Bogato je i književno stvaralaštvo o Domovinskom ratu. No, o tom ratu - vjerujem da ćete se složiti - kao i o književnosti napisanoj o njemu - malo se govori. Inače, poznato je da čovjek o događajima i doživljajima koji su za njega emotivno preteški najčešće šuti: riječi neće iz usta. Zamijetit ćete možda da ljudi koji su kroz povijest bili zatočeni u koncentracijskim logorima teško progovaraju o tomu iskustvu; slično se događa i s onima koji su doživjeli najtraumatičnija ratna iskustva, izgubili bližnje, vidjeli nasilje kakvo normalan ljudski mozak ne može pojmiti... - teško se oni odlučuju o tomu govoriti. Osobno u pravilu o prošlom ratu nikad ne pričam, pogotovu ne onima koji nisu s nama (npr. u zadarskom prostoru) dijelili iskustvo granata, zvončića, signala za uzbunu, življenja „pod adrenalinom"... U jednom svom poslijeratnom zapisu navodim kako je pričati ljudima bez ratnog iskustva o onomu što smo mi ovdje proživjeli isto kao kad „finim ljudima pričaš o lošoj probavi". Čemu sablažnjavati druge beskonačnim govorom koji oni ne mogu dokučiti jer, jednostavno, nemaju to iskustvo? No, drukčija je situacija s pisanjem, bilježenjem. Ratno iskustvo mora biti zabilježeno, mora se pisati o našim mislima, strahovanju za bližnje i sebe, o poginulim dragovoljcima koji su radi slobode - nas koji smo preživjeli - izgubili glavu, herojski, najplemenitije, za drugoga. Ako se to ne zapiše - kao da se nije ni dogodilo. Gdje se primjerice danas spominje to junaštvo naših vojnika od kojih su mnogi bili tek zakoračili u punoljetnost, onih koji su očuvali Zadar i ostatak Hrvatske od katastrofe, onih koji su umirali u najtežim ranama, ili preživjeli osakaćeni? Gdje ih se to spominje; osim što se u raznim oblicima relativizacije Domovinskog rata veći broj branitelja teži prikazati ljudima „drugoga reda" dotaknutima PTSP-jem, prema tomu „nerelevantnima za raspravu", kao psihološko i financijsko breme za društvo.
Dovijeka pamtiti

Ovdje međutim isključivo govorim o onima koji su zavrijedili hvalospjev, koji nisu iskoristili rat da se obogate na tuđoj i to neviđenoj muci. No, ovih drugih je, čvrsto vjerujem, u Domovinskom ratu ipak bio mali broj. I nije u redu imenima tih neljudi potirati, brisati časna i plemenita imena onih koji su nas zadužili i koje bismo trebali - pojedinačno i poimence! - dovijeka pamtiti.

Općenito, na koji je način i koliko tematika Domovinskog rata prisutna u našoj književnosti?

- Tematika je itekako prisutna; priličan je broj, i to dobrih knjiga - bilo proznih bilo pjesničkih - napisan o tom ratu. Svojedobno su čak neki moji studenti pisali diplomske radove na tu temu, uspoređujuči naša djela o Domovinskom ratu s onima s ratnom tematikom iz stranih književnosti. No, želim naglasiti dvije - vjerujem - bitne stvari vezane uz književnost o ratu uopće, pa i o Domovinskom. Naime, pisati o ratu, pogotovu ako ste ga sami doživjeli, nevjerojatno je teško stvaralačko iskustvo. Možda je upravo o ratu najteže pisati, a da ishod Vašega pisanja ne bude preplavljen emocijama odnosno da bude prijemčiv čitatelju, uz to dovoljno kvalitetan i vrijedan. S jedne strane želite biti vjerodostojni, a s druge se hrvate sa silnom količinom emocija koje ratno iskustvo podiže i potpiruje. No, ne možete na papir stavljati neprerađene, neobuzdane emocije - one moraju biti predstavljene, oblikovane tako da forma u kojoj se nudi bude i prihvatljiva i uvjerljiva čitatelju. Da je on ne doživi kao kič ili nešto što ga ne intrigira, što zapravo znači da ponuđeni tekst prestaje čitati nakon par stranica.

Zašto je do prijevoda i objavljivanja kod stranog izdavača djela jednog našeg autora o Domovinskom ratu došlo tako kasno (ili možda nije kasno?), petnaest godina od njegovog svršetka?

- Do vremena kad je moja knjiga prvi put objavljena u Hrvatskoj, u Zagrebu, 2006. dugo sam bila razmišljala bih li je uopće dala objaviti; riječ je o vrlo delikatnoj temi i tekstu. Uz tu su knjigu tada, u roku od samo petnaestak dana tijekom veljače te 2006., bile objavljene još dvije knjige, što je svojevrstan nakladnički i spisateljski kuriozum. Objaviti u tako kratkom razdoblju tri vrlo raznorodna naslova kod tri nakladnika prava je rijetkost u Hrvatskoj. Međutim, "O riđanu, Petru i Pavlu" nikad nije došla u izloge zadarskih knjižara. Nije bila, kako se to kaže, „u slobodnoj prodaji". Želim istaći: moja knjiga ni na hrvatskom jeziku, u Hrvatskoj nije „do kraja" napisana u poraću. Ona je temeljena na dnevničkim zapisima iz rata, ali je tako koncipirana da se u njoj nude, kurzivom istaknuti, komentari napisani nekoliko godina po završetku rata, recimo do 1998.-1999. Drugim riječima, po svojoj prirodi ona je i mogla biti objavljena tek razmjerno nedavno. No, na tragu već rečenog, zašto ona tek sad doživljava stanovit odjek, izvan domovine...? Možda je i tu na djelu ona: Nemo propheta in patria... Žalosno je međutim što našu noviju povijest prepoznaju i osvješćuju stranci prije negoli mi sami.

Dobili ste i županijsku Godišnju nagradu zbog, kako stoji u službenom objašnjenju, doprinosa razumijevanju inozemne javnosti o događanjima na hrvatskom prostoru tijekom 20. stoljeća. Što Vam ona znači i kako ju komentirate?

- Želim pojasniti i istaći da ta nagrada nema nikakve veze s ovom knjigom objavljenoj u Engleskoj. Izlaženje iz tiska sasvim se slučajno poklopilo s datumom uručivanja nagrade, a postupak oko nagrade - koliko znam - prethodno je trajao mjesecima.
Županijska nagrada

Dapače, o izlaženju knjige u Engleskoj namjerno sam - ne želeći da itko išta prethodno zna - javnost obavijestila tek prigodom uručenja županijske nagrade, kad je sve bilo gotovo. No da se vratim sastavnici obrazloženja nagrade koju spominjete: ona mi je draga. Jednom od svojih zadaća držim kulturno posredovanje: upoznavanje strane javnosti s domaćom kulturom i književnosti. Inače, medijatorstvo, kulturno i književno posredovanje bio je poziv, vokacija mnogih široko obrazovanih pojedinaca u hrvatskom prostoru do, recimo, sredine prošloga stoljeća kad strana javnost nije znala ni gdje se Hrvatska nalazi a kamoli što njezina kultura predstavlja. O mnogima koji su se bavili tom djelatnošću napisala sam brojne studije: htjela sam izvući iz prašine njihova imena i djela koja su nepravedno vrlo često bila zanemarivana i prešućivana. Vi - kao i većina ljudi u Hrvatskoj mlađega naraštaja - pretpostavljam nikad niste čuli za Josipa Horvata (autora jedne od prvih povijesti novinstva u Hrvatskoj, važnog negdanjeg suradnika Obzora i urednika Jutarnjega lista), potom za vrlo djelotvornog prevoditelja i tumača Shakespearea između dvaju ratova Vinka Kriškovića, čiji su spisi spaljeni negdje u Švicarskoj po njegovoj smrti, niste čuli za Ljubomira Marakovića, katoličkog kritičara koji je nevjerojatno zaslužan za uvođenje strane književnosti u hrvatski jezični i kulturni prostor, pa za Josipa Torbarinu, Mihovila Kombola... Sve su to osobe koje su djelovale dvosmjerno: uvodeći strano u domaću kulturu, ali i predstavljajući našu strancima; o mnogima od njih vrlo se sporadično ili stidljivo pisalo, a neke od njih su - iz ovog ili onog razloga (koji dapače i nisu morali imati veze sa svjetonazorom i možebitnom ideologijom) - izbrisane s kulturne mape Hrvatske nakon Drugoga svjetskog rata. To su bili izvanredno pronicljivi, obrazovani intelektualci. Njima, a i mnogim drugima, nažalost, oduzeto je dostojanstvo vrhunske uloge koju su imali u našem društvu i povijesti njegove kulture. Biti na tragu nastojanja rečenih posrednika i djelovati u smjeru upoznavanja strane javnosti s domaćom kulturom i književnosti - predstavlja mi veliku čast, ali i velik posao, vrlo često mukotrpan, jer on nikad u stvari ne završava. Posebno mi je draga i važna sastavnica koju spominjete jer sam u velikom mjeri nastojala stranoj javnosti među ostalim rasvijetliti i vrijeme Domovinskoga rata. O njemu Zapadna Europa (što ističe i jedan od recenzenata moje knjige na poleđini knjige On the Red Horse, Peter and Paul) - nema ali uistinu nikakvih spoznaja. Ne zato što strani svijet ne želi o tomu ništa znati - već zato što joj to znanje mi sami nismo ponudili, nismo ih zaintrigirali, prepustili smo dezinformacije da dodju do njih i da time omlitave znatiželju potencijalnog istraživača ili čitatelja...

Nedostatak prave kritike

Iluzorno je vjerovati da će Englez, Francuz, Nijemac, Talijan, Irac samoinicijativno istraživati razdoblje u prvoj polovici devedesetih u nas. Mi mu moramo dati obavijesti što objektivnije, nepristrano formulirane, kako ga nipošto ne bi naveli na previd, na dezinformaciju, i kako bi nam taj čovjek i ubuduće vjerovao. Ponekad mi je neugodno kad zaključim koliko smo u prošlosti umanjivali važnost domaće kulture i književnosti, a još mi je neugodnije kad vidim da to i danas mnogi rade - a čime u stranoj javnosti održavaju (čega možda nisu svjesni) nekakvu predodžbu o nama kao o zanemarivoj, „balkanskoj" zajednici. Mi smo sami izbrisali naše devedesete (kao i naše šezdesete, sedamdesete...); nitko, ali nitko nam osim nas samih za to nije kriv. Mogla bih još dugo o tomu, ali za ovaj ste razgovor pretpostavljam rezervirali premalo prostora u novinama, a da bismo o tomu naširoko. Svaka daljnja rasprava dotiče se pitanja nepoduzetnosti diplomacije i politike, a o tomu mi se ne da.

Osim što ste poznata hrvatska književnica, Vi ste i sveučilišna profesorica na Odjelu za kroatistiku i slavistiku zadarskog sveučilišta, gdje se bavite upravo proučavanjem književnosti. Kako je spajati, da se tako izrazimo, teorijski i praktični rad s istog područja?

- Hvala na komentaru o „poznatosti", no ne znam koliko sam - kako kažete „poznata hrvatska književnica", s obzirom da se moja „poznatost" nije formirala na top-listama u koje se, stječe se dojam, povremeno uvrštavaju i oni naslovi koji se tek imaju napisati. No, nipošto ne prihvaćam to da se o mojim knjigama, pričama, publicistici mora šutjeti ili ih „zatajivati". Mi smo nažalost narod koji je štošto zatajio, pa me ne čudi da se to događa i onomu što i o čemu ja pišem. Nedostaje inicijative da se o mom radu piše, kao i volje i hrabrosti da se jasno i glasno izrazi slaganje s onim što radim. Mi smo narod koji - kao i mnogi u sličnoj, tranzicijskoj proceduri - zadržava neke modele ponašanja iz prošlih vremena. Ljudi se boje glasno izreći kritiku onoga što ih okružuje. Analogno tomu boje se glasno podržati onoga tko se kritiku usudi izreći. Nego da se vratim Vašem pitanju: povezivanje književnostvaralačke prakse s obnašanjem poslova vezanih uz književnu teoriju i povijest književnosti (pa i u mom slučaju vrlo često pisanje književne i kazališne kritike) podrazumijeva visoki stupanj samokritičnosti prema onomu što i kako pišete tj. pišem. Svjesna sam književnih veličina i autoriteta o kojima predajem, pa često kažem da sam se „drznula" pisati.
Pisanje traži hrabrost

Mislim da - unatoč velikim imenima u povijesti i suvremenosti književnosti - onaj tko je za pisanje voljan i kadar ima pravo na svoj komad književnoga kolača. Trudim se pobjeći od bilo kakvog pa i nesvjesnog oponašanja pisaca kojima se profesionalno bavim, o kojima dakle predajem. Nastojim biti svoja. Koliko u tomu uspijevam, to trebaju drugi prosuditi. Ali nepristrano.

Najzad, pripremate li skoro objaviti kakvu novu knjigu?

- Lijepo što to pitate: da, namjeravam, ali dopustite mali ispravak - namjeravam objaviti nekoliko knjiga. Jedna publicistička još od prošle godine „čuči" i čeka „zaokruživanje", možda pisanje predgovora (ili pogovora) i odlazak u tisak. Druga, književnoteorijska odnosno književnopovijesna također je maltene gotova. Nadam se i objavljivanju još nekih prijevoda na engleskom jeziku. Tu je i podulja proza koja je davno započeta, ali me strpljivo čeka da je nastavim i završim. No za sve to treba uzeti „komad" slobodnoga vremena (koje u stvarnosti zapravo i ne bi bilo „slobodno" već itekako radno) - bez putovanja i cjelodnevnog akademskog angažmana - te sjesti i složiti rukopis. To je ozbiljan posao koji izuskuje vrhunsku koncentraciju. Uz to, pišem i znanstvene priloge i studije pa i to odnosi mnogo vremena, što znači da mi malo vremena za tzv. „kreativno pisanje". No, kao što znate, objavljena knjiga na polici ili nedajbože u paketima ne znači doslovce ništa dok ne dođe u ruke i pred oči čitatelja. Priželjkujem reagiranje, osvrte - i ne samo afirmativne i ramenotapšalačke - svojih kolega; očekujem dakle konstruktivnu kritiku onih sklonih književnosti, ali i izvanknjiževnim pitanjima kojih se dotičem u svojim knjigama. Očekujem i reagiranje svojih studenata... Naše je društvo postalo odveć dodvoravajuće, nestalo je kritike, i to na raznim razinama. Ljudi se boje iznijeti svoje mišljenje - bilo u politici (osim onog da se lijevi mlate s desnima i obrnuto"...), svakodnevnim raspravama, na poslu... boje se za svoju egzistenciju u ovom vremenu besparice i gubljenja posla (kao da smo se vratili pola stoljeća unazad). Ili nam je - dopustite mi malo ironije - ta navika šutnje u bojazni pred autoritetima usađena u genski kod? Mislim da ovo što govorim moja generacija može potvrditi i to mišljenje podijeliti sa mnom. Ili se boje i s tim složiti...? Za pisanje treba stanovita hrabrost. Ili ćete se okuražiti ili ćete i dalje šutjeti. Vjerojatno ne spadam u drugu, „komodnu" kategoriju. Makar bi tako, vjerojatno, bilo mnogo jednostavnije živjeti.

 

 

Zadarski List

Branitelji


OBAVIJEST ČITATELJIMA BRANITELJSKOG PORTALA

Offline - Braniteljski portal

Poštovani posjetitelji i prijatelji Braniteljskog portala, Molimo Vas da uvažite našu ispriku jer Vam Braniteljski portal zbog tehničke nadogradnje tijekom sutrašnjeg dana neće biti dostupan.

Društvo


OBAVIJEST ČITATELJIMA BRANITELJSKOG PORTALA

Offline - Braniteljski portal

Poštovani posjetitelji i prijatelji Braniteljskog portala, Molimo Vas da uvažite našu ispriku jer Vam Braniteljski portal zbog tehničke nadogradnje tijekom sutrašnjeg dana neće biti dostupan.

Tehnologija


Srpski hakeri Tesla Team napali stranice hrvatskih pravaških stranaka

Hacked by teslateam

Sa pravom se moze reci da je rodonacelnik ustastva, kakvog ga mi danas poznajemo, hrvatski "otac domovine" Ante Starcevic. Taj licki polu-Srbin rodjen u Zitniku kod Gospica vec kao student teologije i filozofije artikulise svoje politicke stavove koji ce biti nesto novo na tadasnjoj politickoj sceni Hrvatske, početak je poruke koju su hakeri ostavili pravašima.

Ratni zločini


Umro okrivljenik za ratni zločin Rajko Milošević

KBC Osijek

OSIJEK, 2. travnja 2013. - U Kliničkom bolničkom centru (KBC) Osijek umro je Rajko Milošević (54), okrivljenik za ratni zločin protiv hrvatskih civila u Bapskoj od 1992. do 1995. godine, koji je čekao početak ponovljenog suđenja za to kazneno djelo, izvijestio je Županijski sud u Osijeku, dodajući kako je Milošević zbog karcinoma od kojeg je bolovao bio pod stalnim liječničkim nadzorom.

Sport

Kultura